Nereida

Zašto pišemo pjesme? Što očekujemo? Samo momentalno rasterećenje ili možda još nešto više? Da nas netko čuje?... da naša bol konačno pronađe odškrinuta vrata i izšulja se iz našega energetskoga polja?…da skrenemo pozornost da smo drugačiji?… da jednom izdamo knjigu kao, sada još, živi spomenik na sebe?…da postanemo slavni?, beskonačni?, besmrtni?... …bogati sigurno ne!…ili će možda biti dovoljno samo to da se osjećamo, dodirujemo i dijelimo…i kroz to sve više i sigurnije postajemo svoji?
Nije lako biti pjesnik! Pravi pjesnik! Momentalno čitam knjigu-biografiju o Tinu Ujeviću…???...i ne bih baš željela postati pravi pjesnik! Pretežak je to život!
Pretpostavljam da prave pjesničke duše imaju problem s utjelovljenjem – pretjesna im je vlastita koža, preteško fizičko tijelo. Urođeno ili traumom u djetinjstvu fragmentirano energetsko polje, slabo centrirano…ali to je preširoka tema i uglavnom obučena osobnim Istinama u širem vremenskom protoku!
Svoje prve pjesme u gimnazijskim danima sam pisala i bacala…poslije po koju ispisanu koja je izletjela momentalno kao neisplakana suza sam odložila tamo među nekim nevažnim papirima…pa onda godinama nisam ništa pisala, čak sam imala probleme lijepo složiti tri rečenice zajedno. Napadi unutarnje bezimene boli su harali dušom, trgali je i uvlačili u tajne, još neznane prostore vlastite osobnosti. Onda dolaze ozbiljne godine… brak, djeca – obaveze, koje ne ostavljaju dovoljno prostora za poeziju, ali i potiskuju podmuklu duševnu bol, koja će kad tad pronaći put do sebe…to sada znam, to onda nisam znala! Krah! Gubitak Prelomljen život!? Što sada? Slomljena emotivno ali i materijalno! Što ostaje? Bog i ljubav i ja s njima, u njima! …tanjušna, slomljena i prkosno jaka. Astrologija i pjesme…za realiste bjeg! Bjeg od nesreće, vremena, otvorenog pogleda!? Za mene spas!
MOJA ISTINA, uz ljubav za djecu i polako podizanje, hvatajući se za sebe samu, postaju svrha i cilj života. A onda u moje otvoreno srce  ulazi prekrasna ljubav…i moj život se puni bojama duge…koja me uvodi u dan kada ista ta ljubav, s pogledom na ispisane papiriće od novina, memoranduma firmi…neuredno strpanih u jednu plastičnu košuljicu,  reče: Zašto to sve ne urediš i oblikuješ u jednu knjigu?
Knjigu? Knjigu poezije? S ovakvim amaterizmom da izdam knjigu? – pitam.
Nema veze, to si ti! – odgovara duga…i tako nastaje moja prva knjiga Tihi odjeci…koja ustvari sama pronalazi put do sebe…

Lijevo je link Moja stranica…

:::

Nikada, nikada više
neću pustiti tužne kiše
da me ljube noćima
svojim mračnim očima!

Nikada, nikada više
neću ljubavne kiše
u kojima sam biće tvoje
tvoje, a ne svoje

i

nikada, nikada više
neću onoliko patiti moći,
kao onih mladelačkih noći
kada sam zatvarala oči

o noći, svoje vlastite oči

htjela pobjeći, ne znajući
što sam učinila
što sam skrivila
niti, što sam živjela!

Htjela pobjeći, ne znajući:
s tobom  n o ć i
bitku trebam proći!

iz Tihi odjeci 2003/

Napunjena različitim doživljajima proteklih dana razgrćem nakupljene oblake i pokušavam ih sviti u cjelinu, iznad koje će uskoro granuti Zlatno Sunce. Istu cjelinu pokušavam isplesti nitima odživljenih osmjeha i radosti, koji će svojim uzajamnim dodirima razveseliti barem poneke, sada oblacima zamračene poglede…jer neću , uporno neću, vidjeti samo tugu!… jer  želim i vjerujem da nikada nije Samo tuga!
Sada i kiša počinje lupkati po oknu iznad moje glave. Usput primjećujem  kako tužne i sive kiše uvijek produbljuju moju svijest…umiruju moj pogled i vuku ga ka vrču s bistrom vodom koju treba razdijeliti…
U veličanstvenom dodiru s neizbrisanom ljepotom majke prirode,u najskrivenijim dijelovima naših  pogleda, skri se do juče boleća tuga i pridruži osmjehu zajedništva…radosnom osmjehu čovjeka kada dobiva, kada je nesebično darovan…ili kada je sposoban dijeliti…?

:::

 Tu negdje je i reklamni pano koji obilježi moju posjetu Zagrebu i na momenat rastuži ovu moju današnju temu…«3??.???,?? umirovljenika gladuje…« …neki zeleni pano, neka stranka, koliko već puta,  obećava svoju veličinu na klimavim nogama njihove nesreće…?

Zazvoniše zvona udaljene crkve
i uznemiriše neispunjenost
dugog snivanja

Zazvoniše praporci na uzdama
zaigranih konja
i ispuniše prazninu
zvonećeg ritma daleke crkve

Sivilo. Kiša. Nebo se zatvorilo. Muzika laganom dozivajućom čežnjom iz ovog transcedentnog svijeta, čudno neopipljivo kao pokretna energetska maglica, šunja se ispred prozora unutarnjega pogleda. Misterija koja doziva , traži potpuno savršenostvo ispunjenja, tamo s neznanim mi svjetom pripadnosti. …još jedan topli gutljaj kave i Svijet bi trebao stati! se zanjihati…podmukla grmljavina se uvlači u punoću slike. Vanjska obaveza je otkazana!
Mirna sam, ako pogledom preskočim svoj radni stol!?  Dilema: da li ću prije sve staviti u jedan pristojan red, pa tek onda dostojna samopoštovanja pred gospodarom reda i ovozemaljske odgovornosti, otvoriti ovaj naš svijet i zakucati  na, možda, baš tvoja vrata?
Da li ću…?  mahnuti rukom kao ptica krilom i pokušati uzletjeti. Ne neću! Danas nije vrijeme za let. Toplo i meko uzglavlje doma,  susret voljenih očiju, odmah tu negdje u prolazu, još jedan gutljaj kave i toplo pecivo. Život kao san, ispunjen i radostan. …iako je tmuran i kišno siv jesenji dan!?…jer sada znam, da ovo postići je ipak jedan, moga života, konačno ostvareni san.

 
rapsodija iz jučerašnjega dana

:::

Medeni obrazi
neuzastavljivoga svijeta

klize
niz mokru kožu uzdaha

lagano migoljeći  povjetarcem sunca
rapsodijom nasmiješenoga srca.
 

Snježna ulica.
Hladno. Prazno.
Snijeg…
Gore. Dole.
U srcu!
Uplašene oči.
Izgubljeno djetinjstvo.

Uokrug prozori.
Topli. Osvijetljeni.

Nada!

Netko!?  Netko iza…
Dobrotom
svoj će otvoriti…

/neposlano pismo jednog oca/

"Bolna napuštenost i teška slutnja ovu večer čine tihom i praznom. Umjesto razgovora s vama, pisat ću vam - ne zato da vas mijenjam, jer će ovo pismo, kao uostalom i mnoga druga moja razmišljanja ostati negdje pospremljeno, možda zaboravljeno…
Bolno me dodiruje dan kada ste zauvijek napustili svoj dom, u kojemu ste se rodili i odrasli; kada ste napustili sve zajedničke šetnje, vožnje biciklom, putovanja svijetom...dan kada sam ostao sam; s vašim suzama i maminim osmjehom prkosa i pobjede;
s praznom kućom bez vaših poklika, radosti, smijeha, plača; praznim vašim sobama, praznim  vašim krevetima, razbacanim i tužnim vašim igračkama!  Do juče smijeh – od tada danima, mjesecima gluha tišina, bol u duši…
Sve je bilo gotovo! Bolno i gotovo! Prodali smo vaš dom, vaš  mir i vašu sreću; podijelili novac, koji je uskoro postao glavno mjerilo svakog mira, zadovoljstva i sreće. Ustvari, uništio je i ono malo moguće sreće što je ostalo!
Stvorio sam novi dom, poželio ponovo  vaše sobe, vaše prepire, radost i smijeh. Poželio sam vaše iskrene dolaske, ali sam stalno živio u strahu, jer sam osjećao da je iznad moje i najmanje nesvjesne greške, kao na nevidljivom koncu, iznad vaših glava visio natpis: "Ne vjerujte mu, on je kriv za sve”!
:::
Nažalost moje zle slutnje danas su gorka istina, u kojoj ne zaslužujem niti pozdrav kada se sretnemo na ulici. Nemojte ovo pismo shvatiti kao kritiku ili omalovažavanje, za vas neophodne mamine ljubavi ; Lijepo je da je njegujete i poštujete radi osobne sreće i zadovoljstva u životu.
Vaša majka je uvijek majka i njena iskrena ljubav je život. Ali ne zaboravite da sam i ja vaš otac, koji vas isto tako voli i treba. Možda ćete jednog dana iskreno osjetiti, da vam treba i njegova ljubav!"

Dani su se nizali kao oštećene sličice na staroj filmskoj traci. Šaputajući su donosili i odnosili svoje nemirne poljupce i uskovitlanu tekuću prolaznost.
Sjedila je na stolici kraj prozora koji je zjapio u skriveno krilo Orla, kojim se upravo pripremao mahnuti po istrošenim poljima, koja su počela donositi preslabe plodove.  Među njima bilo je i njeno. Iz slabašnih plodova izabirala je one još jestive i njima hranila svoje uplakano srce, nad teškim danima koji su ušli u njen život.
»Samo da prođe još ova noć, sutra će se već nešto dogoditi, nešto što će me pokrenuti i odvesti nekom drugom svijetu, koji će znati u meni prepoznati želju za …« - zbunjeno je zastala i zapitala se – »što ona zaista želi; kako može očekivati ostvarenje nečega ljepšega, plodonosnijega, a ne zna ga prepoznati, imenovati, opisati;« - zna samo da joj ovdje više nije dobro i da mora otići – kamo, kako …? 
Žive slike igrale su pred njenim očima, kao ukradeni vjetrovi s već pospremljenih polica. Samo jedan od njih nosio je prozirno ogledalo na kojemu je prepoznala svoje mladelačke uvojke zlatne kose, koji su se uvijali i zaklanjali jasnu sliku vlastitoga obraza.
Uvijek je letjela nekim zanosom koji je bio iznad nje, koji je znao nešto što ona nije.
Tako i sada. Zanesena, preskakala je prepreke, letjela nekim čudnim nemirom kao gonjena ptica; čak nije bilo potrebno znati niti kamo leti, niti zašto leti – važno je da leti, da je iznad sebe same.
Kovala je planove o svome odlasku. Napustiti će vlastiti dom i zajedno s djecom otići! – otići bilo kamo, bilo gdje, jer ovdje u tim prostorima koje je sama stvarala zajedno s njim se počela gušiti… nešto je nedostajalo, nije imala svoj otvoreni pogled. … Život nije dao obećanu sliku!
»Možda sam pregorjela«? – zapitala se. Toliko nesebične energije sam uložila da zaokružim svoju cjelovitost da potvrdim sebe i zaživim s moći vlastitoga obraza. Zašto se sve srušilo?
»On!? On, je kriv!« - kao mač probole su je riječi iz vlastite dubine -  »Kada se on ne bi danas ponašao ovako?, a juče onako?, sve bi bilo drugačije. Ja bih bila drugačija!«.
Tamna sjena Orlovog krila se tada još više nadvila nad njeno polje i pozvala je u opsesivnu borbu s izdajnikom  njihovog zajedničkog sna.

Na proplanku jutra
rumeno Sunce odsjelo
na prste se malo propelo
ne bi li, što širi horizont objelo

I gle,  primiče, primiče se nama
u naše usplamsane grane
njime obasjane...
Došlo je - veli -
da bi zajedno malo odsjeli
dobro raspoloženi
njedrima se objeli

Kada je pomislilo kako daje
kako sobom našu sreću nosi
od radosti se razigralo
još svjetlije postalo 

…

Nemojte, nikada mi nemojte reći
da se samo umišljam
ili ne daj Bože, da se samo lažem
da sam s Jutarnjim Suncem
u objemu toplo snila
kada sada, ovaj čas
to prekrasna idila je bila.

Ponekad
poželim
o t i ć i

…i od tebe
i od sebe...

poželim
kao tračak svjetla
dotaknuvši
obraz nebeski
krenuti dalje…

/iz Tihi odjeci/

Znaš li, da nebo
iznad mene plače?
Bez mene, tvoje je!

Znaš, cilj života
ostao je isti.
Ali, bez nas dvoje
udvoje.

/Iz Tihi odjeci -2003/

Ljubljana. Hladno Kiša. Ugodno zavaljena u  automobilu promatram oko sebe… sve me interesira i ništa me ne interesira. Tako i tako mi je lijepo i svega momentalno dovoljno, u ovih par kvadratnih metara automobila. Ljubav je tik tu uz mene, milo me gleda…izmišljam neke dječije štoseve ne bi li nasmijala i sebe i njega i ovaj kišni dan. Neke sitnice treba nabaviti. Jedna trgovina, druga, trgovina…oba već poodmaklih godina,  a trčimo ulicom kao zaigrana djeca, ne bi li skratili put pod kišom.
»Ne mogu vjerovati, dva kišobrana u automobilu, a tu se skupljam kao crv pod kišom« - smijući se gunđa moj dragi…ha,ha,ha…trčimo. Restoran. Ručak…i par dcl vina. Smije se kiša, smije se dan…!
Opet smo u autu. Pospani, iako je tek popodne.  Joj, daj pojačaj …pa to je – uh ne mogu se sjetiti kako se ono zove… ali muzika je predivna, daj pojačaj još. Njegovi krupni prsti pojačavaju muziku koja istovremeno para srce i uznosi ga…i nosi…
A onda mi se odjednom, kao krvavi vatreni  mač, ispred očiju otvori slika koju sam jutros vidjela na netu …« Požar na Kornatu koji je odnio jedanaest života…?! Ne mogoh izdržati…prosu bol pred sebe, dragoga, muziku …Njegovi prsti se spustiše na pojačivač tona i utihnuše muziku …

Život! Što je Život? Tko je Život? Sjetih se svoga bola kada sam stara 36 godina ostala sama s dvoje djece…sjetih se svih žena-majki i djece koji sada uvijeni u crno gledaju svoj život kako se sasipa kao pješčana kula…sjetih se veličine bola koju tek treba proživjeti, sjetih se, sjetih se …I dan kišan, opet hladan i polutaman kao zaustavljena suza u grlu uvuče me u svoju tišinu…

…i nazad u vijesti neta :

»Hrvatska vatrogasna zajednica i Vatrogasna zajednica Šibensko-kninske županije otvorile su poseban žiro-račun za prikupljanje pomoći obiteljima poginulih i stradalih vatrogasaca. Obiteljima Dinka Klarića, Ivice, Ante i Tomislava Crvelina, Ivana Marinovića, Marka Stančića, Gabrijela Skočića i Hrvoja Strikomana, kao i obiteljima vatrogasaca za čije se živote liječnici još uvijek bore, možete pomoći uplatom na žiro-račun broj 2484008-1500154167 pri Raiffeisen banci… »

Bože, hvala ti što postoji internet bankarstvo – pomislila sam, otvorila svoj račun i poslala jedan mali tračak suosjećajnosti tužnim obiteljima,  jer novac pomaže, ali osjećaj da nisu iznevjereni i prepušteni samima sebi, pomaže još više!  To je ono što možemo učiniti za žive, a onima  koji su otišli braneći Lijepu Našu neka je Vječna Slava!... …jer i to je odgovor na Život!  Pridružite mi se.

Jesen. Kišna turobna jesen, osvanu jutros ispod moga uzglavlja , namršti sva moja proljeća, slivši ih u rijeku bezglavlja protočnosti. Maglovita, mokra i  nemirna, s fijukajućim vjetrom odmah tu dole ispod Kamniških planina, stisnu moj pogled u tankoćutnu nitku još jednoga kraja. Svi oni poljupci ljeta, okupani darovima ljubavi, smeštaju se u srce njene melankolije.

Još obavijena noćnom ugodnošću tople i sigurne postelje, ne želim otvoriti oči…polako preko toplih obrisa pohranjene ljubavi u srcu, za sve što se kreće, pokušavam čim bolje neutralizirati njen hladan i vlažan dodir… njene melankolične oči, koje  su vremenom izgubile depresivnu moć  nad životnom rijekom moga protoka.

Sve ima svoje lice i naličje…svoju dobru i slabu stranu…i sve ima svoj smisao postojanja! I naša tuga i žalost i naš smijeh i radost…i dan i noć…i svjetlo i tama… i naša proljeća i naše jeseni.
Sada znam da smo sve to MI!  I s proljećima i jesenima…mi smo ipak samo MI!…i zato sada poklanjam poljubac ovom njenom sumornom i teškom jutru...poklanjam poljubac svome oslobođenom pogledu jer je naučio, shvatio…upravo ovo što sada pišem... i pomogao mi da budem ljubav…pomogao mi da prepoznam da je sreća stvar vlastitoga srca.

:::

Neodsanjani
san
zelenim listom
zaigran
vjetrom odnešen
u neki
drugi dan

Razbila sam srce
utrnula svijet!
raskopčala zarobljeni vjetar
i potrčala  …i  poletjela …
i letjela
kao zvjezdana prašina
u beskonačno polje
svoje neuhvatljivosti 

ne bi li zajahala isti raspušteni vjetar
uhvatila se za njegove kose
i vjerovala
uvijek neizostavno vjerovala …

i u Sebe golu
od njega otkinutu

Moje bisere
rasute u noći
po skrivenim uvalama
mjesečine
dozivaš svojim
baršunastim dahom

igraš se njima
ljubavlju ih skupljaš
u svoja topla njedra
i dozivaš me...

iako znaš
da sam ja
samo tvoja sjena

( iz moga nedovršenog putopisa »Moj Nepal«)

….Opet se zaustavljam u procjepu odnosa Istok – Zapad. Nije li to isti odnos koji živimo svaki u sebi. Duhovno je materijalno i materijalno je duhovno; duša je ego i ego je duša! A među njima je najčešće neusklađenost, manipulacija s procjepom između! Ovisi od pogleda koji ih promatra!

Mati Tereza je priznati pojam ovozemaljske dobrote – ona nije trebala bogata materijalna obilježja da bi istaknulala svoju osobnost  i odigrala vlastitu  rolu dobrote. Možda nije slučajno da su u uskom vremenskom rasponu,  umrle i ona i Lady Di … dva idealna primjera dobrote i požrtvovnosti … ali jako različite.
Mati Tereza je to željela cijelim srcem (ona je znala da je to jedini pravi njojpripadajući put)  a Lady Di je to počinjala da se spasi , da nađe smisao svoga života…  (možda je njena duša bila u tek započetoj evolutivnoj fazi učenja davanja)…jer sva materijalna bogastva i kraljevska moć nisu mogli napuniti njeno emotivno srce, koje je čeznulo za iskrenom ljubavlju i dodirom. Ustvari, postala je njihova žrtva i umrla kao njihova žrtva!

Interesantno je da su me ove dvije bliske smrti navodile na dosta razmišljanja, jer sam kao i mnogi drugi mislila da sam dobra i požrtvovna …tada sam shvatila veliku moć zemaljskoga ega koji je, kao i od Lady Di želio svojim galantnim iskakanjima materijalne ljepote, zamaskirati svoje tvrdoglavo prkosno lice, koje je htjelo to što je htjelo, ne želeći slušati utopljenički vapaj svoje duše koja je žudila za tihim stiskom iskrene ruke i zagrljaja.
To je taj spoj koji od našeg života napravi boleću rijeku – prejak ego i pretanka duša!…i da apsurd bude još veći naša duša izranjavana i bolna pod nogama svoga umišljenoga i moći željnoga ega kažnjava nas tako, da svojim vapajem nesrećnika, privlači sebi slične …i krug se zatvara!... postajemo žrtve žrtava, uhvaćeni u sebi samima. Da bi ignorirali taj trepereći bol iz dubine, počinjemo navlačiti na sebe maske ritmičnog reda i odgovornosti, krute stavove koji u strahu da se ne bi sve sasulo, postaju sve krući i krući… kitimo se vanjštinom…i što sve ne počinjemo dok se ne zasitimo, jer zadovoljstva ega su nezaustavljiva…jednom kada se svega prejede, gubi svoju moć, život postaje prazan…i onda ga duša udara nazad sa svim svojim proživljenim bolima koje joj je nanio.

Trenje, uvijek trenje, u nama , u najbližim odnosima, gradovima, županijama, državama, religijama. A svakodnevno slušamo …borba za mir, ovako ili onako i koliko se god jedni bore za njega, uvijek doleti neka nadobudna ptičurina, koja usisa sebi ravno razvijene svjesnosti, vodeći ih u dvoboj?