Nereida

U tami ranjenoga oka
neki mali svirač svoju pjesmu svira
o anđelu crnom
bijelih, raširenih krila

Pred oltar vječnosti ga stavlja
njegovim krilima se širi
sluteći bolno,  kako pred oltarom
sam, ko tamna nepogoda živi

Iz oka mu  crna suza kanu
u razdirući prostor mislenoga kruga
i kao crvena krv
po bijelom oltaru se razli

…a reflektori se pale
oni bi, kao da nešto slave...

a ne čuju, a ne vide!
krvavi urlik iznad njegove glave
 

Otkud toliko krvavih očiju na ekranima današnje mladosti? Omiljene fotografije na blogovima i novijim reklamama su krvave oči!
Nije li to krvavi i ranjeni svijet koji dahće oko nas bez ideala, bez Boga, .. bez smisla.
Nisu li to krvave rane duša, koje usamljene plaču u samoći, žudeći za iskrenom ljubavlju i podrškom?
Ali, to nije više kul! Zavesti, biti mudriji, nadmoćniji…imati ljepši auto, stan, odijelo, noge, grudi …pa i nos … i tko zna što sve još, nametnuto nam, da bi kao robovi samih sebe, služili onima  koji stvaraju svoje financijsko kraljevstvo na našoj ovisnosti.
Zavedeni, jurimo životom…iako znamo da je sve farsa - maska, kojom će se naš ugojeni zapadni ego tisuću puta nasukati na krvave rane vlastite duše, koja pritisnuta njegovom debljinom plače, odvojena od sebe i svoga Izvora. 
Naše izrasle ego svijesti u svojoj vlastitoj veličini zaboravljaju da je ovdje i sada sve prolazno - da se na kraju  sve sasipa strahovitom boli Narcisa, koji nikada nije htio zaći u iskrenu dubinu svoga lika… koji nikada nikoga nije iskreno ljubio i svojom patnjom produbljivao -  ne samo svoj svijet nego i svijet svojih dodira.

          :::

Nemoćne ruke
u žice se zaplele
bolnim vršcima
tijelo obavile

Ljeto polako spušta svoje vruće kapke u hladovinu zasluženog odmora. Još malo, pa će ih potpuno zatvoriti i zaspati na uzglavlju novih  uspomena. Zrak iznad  preostalog djelića otvorenoga mu oka, još je lelujavo topao s eteričnim mirisima na ostatak mogućnosti nekih neispunjenih očekivanja.
Njegovi vrući dodiri se danas odvajaju od mene. Polako se pospremaju  tu, tik iza mojih leđa, jer ja danas odlazim. I tužna i radosna odlazim iz svih njegovih vrućih darova i nadahnuća kojima me je okrunilo.  Radosna što sam živa, što mi je darovano još jedno ugodno uzglavlje novih uspomena,  koje se sada toplo gnijezde ispod zatvarujućih očiju ljeta… i tužna što ipak sve prolazi…bolno se otkida i odlazi u neko drugo vrijeme  koje nema mene …nas...

…ili vrijeme beskonačne niti koja tamo na svojoj strani sve ispisiva u naše  vječno ime?

Zar ne Rajna?

:::

ljeta minevaju
naše tuge i radosti
u godine se slijevaju

u zaborava bezdan

koji protičući vremenom
duboko, podmuklo
raspoloženje mijenja

na stolu

stara svjetiljka

sama drijema

toplina očiju njenih

napušten prostor objema

Vrlet. Stojim na visokoj stijeni i slušam šum vodopada. Ne znam otkud dopire. Udišem potpuni mir i energetsko savršenstvo planinskog vrha. Iz dubine duše dopire neka tajnovita uzburkanost i potreba djelovanja. Zašto sam ovdje? Što trebam činiti?
Pažnju i dalje odvlači šum vodopada. Odkud dopire?
Pogledam dole, ali ispod svojih nogu vidim samo kamenu vrlet. Osluškujem. Iz neke dubine ispod, koju ne vidim od svoje visine, prepoznajem buku uznemirene vode. Do svijesti dopire poruka: On je skoro već dole!? Kako!? Nisam ga vidjela, niti kada je krenuo, niti kada se počeo spuštati.
Malo se nagnem naprijed i s ove svoje visine vidim njegovo uspješno spuštanje, praćeno prekrasnim vodenim valom i čujem udaljene poklike ohrabrenja i priznanja sa strane.

Počinjem shvaćati zašto sam tu i što se od mene očekuje. Spuštanje prema njemu, koji je to već uspješno učinio. Strah! Vidim sebe kako stojim na rubnom dijelu ponora i ne vidim vodu niz koju bih se trebala spustiti. On je dole i čeka me; ja sam na ispitu hrabrosti i pobjede straha.
Strah, ljubav, strah?…ljubav pobjeđuje!… skupljam snagu i polijećem. Očekivana vodena masa ispod stijena , niz koju sam se trebala ugodno spustiti ne pojavljuje se! Panika! Uzdižem se? Letim? Padam?
Sretna što letim, s podmuklim strahom da možda ne padam?! Dopire misao: »… pa ja sam već toliko puta padala i naučila se padati; Ne bojim se pada«!  Nestaje strah!  Čekam da sve bude gotovo, da se moje letenje?... spust?... ili pad?... završi.
Iznenada se ispod mene pojavi  prekrasni vodeni val, kakvim se prije par trenutaka spustio On – moj voljeni. Opijena radošću čujem aplauz iz daljine, poklike i čestitanja za hrabrost i ljepotu kojom sam to izvela.

Sve nestaje! Budim se.  Nemir! Završeno spavanje. Vrtim se. On? Ljubav? Istina? Što je Istina?

Suočenje! Hrabrost za Istinu; hrabrost za izgubiti polovično, da bi dosegao iskreno!

/1998/

Gurnem li svoju prošlost u Tvoje oči
ostaću prikovana za pogled Tvojih očiju
koje će me upijajućom strujom pretakati
u tajne brazgotine krivudave ovisnosti;

dirnem li svoju prošlost i iščupam bolni trn
iz misaonog središta svoga srca
biti ću slobodna i ujedinjena s Tobom
kao krilo Tvoga uzleta
na horizont vlastitog pogleda.

Grob…tvoj grob, moja jednom živuća ljubavi, umiva me danas rijekama protočnosti svih zajednički proživljenih godina i onih koje su uslijedile poslije…godina boli koje su se provlačile mojim stvarnim i nestvarnim svanućima, mojim stvarnim i nestvarnim propadanjima; našim, jednom čvrsto spojenim energetskim nitima vjere u ljubav i zajedničku sreću… i poslije, njihovim potrganim ostacima koji su se potajno prikradali u sve moje bijegove …od života, njegove boli i nas…jer ostalo je nešto prevažno da bih odustala , da bih pala… ostala su naša djeca! 
Tko zna što za tvoj sadašnji pogled znači ovih petnaest ovozemaljskih godina, od kada si otišao sa ovoga svijeta? Od kada si otišao  vremenu, od kojeg si možda očekivao više sreće…vremenu gdje neće biti tvoje teške bolesti i svih onih zajedničkih boli, koje je ona posijala u naš dom i njegovo razoreno srce. Petnaest godina za nas ovdje je mnogo. Naša djeca su odrasla. I ja sam odrasla – nadrasla svoju životnu ranu, svoju urođenu bol…a ti si mi pomogao da je spoznam, osvijetlim i tako izrastem u novi život za koji ti, iako sa suzama u očima i bolom u srcu, danas još jednom kažem Hvala …hvala i Životu i Bogu i Vremenu – i našoj predivnoj djeci,  što su mi dali snagu da nadjačam svoju slabost i postanem ovo što sam danas. Novi život.

Sve se umirilo! Odluka je provedena! Sunce je dobrodušno predalo svoj osmjeh goropadnom pljusku koji je bez milosti sprao sve nemire prosute po eteru. Mušičava uznemirenost ljudi, životinja i biljaka je pala na koljena i predala se odlasku u imaginarne rijeke svoje protočnosti…predala se pripadajućem svijetu podzemlja.
Interesantno, dva dana ulijenjeni, napeti i mušičavi razmišljamo hoće li kiša ili neće? …i onda odjednom kao iznenađeni njenim moćnim naletom s vriskom kupimo sve dragocjenosti po dvorištu kojima bi mogla naškoditi.
Hvala bogu da su zadovoljstva obiteljskog ručka bila pri kraju…kada se odjednom zamračilo, vjetar je zgrabio veliki suncobran iznad naših glava …dobro ga protresao! …a jedan drugi veliki plavi /susjedov/ se odjednom razletio pred našim ulaznim vratima. Vrisci! Mokra gola tijela! Ushićenje! Uzbuđenje! "Ti trči dole ispod crnike, nosi sve u garažu, daj ti ponesi suđe…a ti sklapaj suncobran…"
Gotovo! Mokri, iznenađeno sretni što smo siti…jer sreća je ipak ne biti prekinut na pola…?
Da, kada se stvari zaokruže, odživi se jedna karika lančanog života, što može biti poželjnije i ljepše od prave moćne kiše koja će oprati sve zamašćene kanale prirode i naše podsvjesti… i uvesti nas zajedno s njom  u ovakvo jutro kakvo se prosulo jutros  između Paga i Novalje. Predivno! Čisto, s otvorenim horizontom udaljenih otoka …

:::

I ako poželite doživjeti ovu sliku, kada dođete na Pag, priuštite si nezaboravn pogled s njegovog najvišeg vrha Sv. Vida, s kojeg vas jutros  pozdravlja Vida...ili Nereida... 

More je sve više olovne boje.Uznemireno, bez usmjerenih valova… Drhti.  Nebo zatvara Sunčev osmjeh. Temperatura pada. Nema jutarnje vriske kupača. Vjetar je gospodar. Nešto se priprema.
Još uspavana polako se uključujem u ponuđenu sliku. Jugo je.  Da li će ostati samo na ovom uznemirenom titraju?... ili će se odnekud dovući debeli oblaci, pojačati njegovu euforiju i kišom sve stjerati u stiješnjene prostore iščekivajuće promjene smjera…vjetra, dana, ulice, plaže, srca…Na momente izviruje škrto Sunce. Odluka   još nije pala!
U magličastoj daljini naslućuje se bijelo jedro putujućega broda… lako, transparentno,  kao ukazana vila, ili nimfa … Uznemireni galebovi grlato preletješe slikom.
Kao nestvarna rastapam se i nestajem u drhtećim  vibracijama vjetra …postajem jedan od mnogobrojnih  zaigranih listića, koji me pozlaćenu, izvirujućom zrakom Sunca,  predaju  u topli zagrljajaj  ponuđenih usana koje se ovaj čas spustiše na moje obnaženo rame…

:::

...razapinjem jedra
u svojim grudima
otvaram
Suncu dan
iz kojega izranjaš Ti
sretan i nasmijan...

S k i n i t e e e   s v e e e …

moje narukvice
oko vrata
zlatne ogrlice

i vodite me …

vodite u golu sobu
Njegovih poljubaca
koji će me upiti
i supstancom svojih dodira
rastopiti…

Koraci uvijeni šapatom Tvojih usana
odnose me u daleko neznano polje 
u daleki neznani svijet 

kao Tvoj  novoizrasli pupoljak
u nepreglednom vrtu ljubavi
skidam omotač oko svoga tijela
i svijam se  u raskošna odjela
Tvoga nepreglednoga srca

lebdim  kao meka svjetlosna nit
kao dašak vjetra uvijam se nošena
Tvojim nepreglednim očima