Nereida

Nedorečena, kao izgažena prepredenim svijetom kaosa; razapeta na oltar učtivosti, kojom bi trebala,  po ko zna koji put, oblikovati rastrgani svijet međusobnih učinkovitosti. Oblikovati, redizajnirati …definirati cjelinu svoga bića, kojom ću obojiti vrijeme nadolazećih dodira.

Noćašnja ljuta bura je, kao i uvijek, očistila zrak, umirila odživljene i neodživljene snove; potrgala neke stare, do sada oblikovane, tvorevine! Još sinoć bujno zeleni listovi divlje loze /moje ograde/, osvanuli su jutros potrgani i uništeni.
Komadić staroga svijeta se rastrgao i sada polumrtav traži prepoznavanje i čišćenje od neizbježnog otpada, otpada koji boli?... i kao otvorena krvava rana upozorava!…traži unos, razgraničenje i novi obraz svoje propoznatljivosti.

Znam,  pala sam na razinu kaosa …iz čije supstance  bih trebala pronaći put duge koja će me uspeti na novosagrađenu  razinu vlastite prepoznatljivosti…

Znam, trebala bih samo stati i u svoj unutarnji svijet se zarotirati, poput ptice, nakon leta, umornu glavu u svoja topla prsa uviti i caklećom suzom u oku zaspati…suzom koja će me otvoriti,oprati i poslije sna, po novim obzorjima, kao radosnica sa mnom zaplesati.

Osjećaj gubitka kucao je  na prozore njegovog pogleda.

Svirepa lisica kružila je okolo, ne bi li njišući se svojim gracioznim repom dotaknula njegovu nevjericu. Skinula je pohotu s očiju i razvukla dugu njušku u osmjeh, kojim je pokazala niz urednih i bezprijekorno održavanih zuba. Kao ovlaš, jezikom je popravila vatreno narandžastu frizuru, malo mignula okom i ispitivački gledala kroz njega, ne bi li primjetila tračak divljenja u njegovim očima. Koketirala je sama sa sobom, zbog sebe same, a onda se odvažno prebacivši nogu preko noge, ogrnula svojim kitnjastim repom…

ne sluteći da je njegovim srcem bolno strujala toplina iskrenih očiju koje je upravo juče  izgubio,  ponašajući se kao ona sada.

Nad tihim smirajem duše uzleti ptica. Doseže  željenu visinu i preda se ljepoti leta koji je, milujući  po razgolićenom srcu uvjeri, kako ritmičnim svijanjem krila miluje cijeli svijet. Sretna  kako sve vidi i razumije zadrhta strepnjom da možda neke sličice ipak nije baš najbolje povezala u glavnu sliku svoga osjetila.

Sumnja uspori let i nekom drugom bojom oboji cijeli razgled ispod. Odnekud se oglasi podmukli umor, krila izgubiše lakoću, očni kapci otežaše i oči potražiše privlačno  mjesto za spust.

Skupivši dovoljno energije da bi održala glavu na vratu, tužno se povi u svoja topla prsa, zatvori oči i zaspa ovdje dole sa strahom da li je izabrala dovoljno sigurno mjesto za svoj san?

Nije pjesma ona
koja se smišlja
dodiruje i razmišlja

Pjesma je ona
koja dugo i duboko
sa srcem zori
i naglo, iznenada
o sebi prozbori

/Kuba-2006/

Život ne možeš mjeriti osvojenim točkicama i bodovima.
Sve što dotičeš bez samosvjesne potpunosti, svakako se
jednom razbija s potrebom rasčlanjenja unešenih čuvstava. 

Sjedam nijema …i zrela… u ovo jutro koje me isprepliće nekim mogućnostima koje bih mogla smjestiti u ovaj vrući dan.  Prepuštam se izabranoj muzici, otcjepljujem se od onog najtvrđeg dijela sebe i odlazim …odlazim u potragu za novim mislima, njihovim igrama i težnjama. …i sada zatvaram oči i čekam koja će biti ta najbrža, koja će slikovito doletjeti i otvoriti se kao mogućnost…ili ispunjenje?...  današnjeg ili nekog drugog dana?
- Kojom košuljom ću danas zaogrnuti svoje tijelo, kojom bojom?
Hm, smiješno…ja sam mislila da će  se otvoriti nešto mnogo važnije, interesantnije …
Ali, za sat  vremena ću morati izletjeti van…i stvarno , što je najprikladnije za ovaj vrući dan?  Samo da je ugodno i da se u njemu osjećam svojom i slobodnom!
Ha, a nije daleko vrijeme kada mi je bilo najvažnije da je nešto posebno, snažno, moderno i upečatljivo…nešto čime ću skrenuti pozornost na svoju pojavnost, kojom sam (tek sada znam) skrivala  svoju gnjecavu ranjivost.  Trebalo ju je prekriti šminkom koja je izoštravala crte lica  i garderobom koja je naglašavala muški stil.
Tada nisam znala da se skrivam. Tako sam željela biti jaka, a u grudima sam nosila izranjavano i uplakano srce, koje je žudilo za ljubavlju i samootkrivanjem, sobom donešenih rana  …jer, tek sada znam, tada  u svome mladom srcu sam živjela životom Tinove Svakidašnje jadikovke. ..i neumorno sam molila, tapkajući kroz tamu …i evo uspela se na stup ovog Svjetlog dana, s mekim mislima, jutros,  potkrepljenim slikovnom izložbom medeja7 iz koje izvire energija koja promatrača vuče gore, ka najljepšem djelu vlastite osobnosti. Ona je uspjela i još jednom joj ovim postom od srca čestitam!...i kako sam već napisala u komentaru:

»…to je put kojem i sama težim. medeja7,  ispred mene si…i to me sada ovaj čas čini sretnom, jer znam da se može, jer znam da Postoji…«

Violina Bethovnove
Spring sonate
tamo negdje svira

umorna odlazim
simfonijom tajnih
nedokučivih visina

Savršena mekoća duše
titrajem putujući
tu melodiju svira
u grubosti podsjećena
koliko je sretna
nekad davno bila

Povratak!
Povratak za vječno
neumorno sniva...

Valovito zeleni svijet, kao ukraden iz nekog živućeg vremena…danas mrtav, s krvavim tragovima u svojim očima. Ali neću pisati o tim tragovima – toga svi imamo već i previše! Pisati ću o vremenu i njegovoj tekućoj rijeci…ili možda jednostavnije spomenuti jednu prekrasnu rijeku stvarnosti…rijeku Sanu. Tik iznad nje i njenog  Sanskog Mosta,  proteže se moja rodna Škrljevita. Nekada sočna, živuća, s usplamsanom mladošću koja se, kako mi kaže majka, doticala malom usnom harmonikom i dobro skrivenim drhtećim grudima koje su, potajno šireći svoj erotični pjev, vukle zagrijana srca mladića u kilometre i kilometre duge, tadašnje, »noćne trekinge«.
Bila su to vremena prela (večernjeg sjedenja u kući djevojke) i vremena, koja ipak ne mogu razumjeti, -  kada je mladić izabranu djevojku jednostavno ukrao i odveo u svoju kuću da bi s njim živjela do kraja života!?

Danas su ostale samo stare uspomene. Nove se više ne stvaraju. Ljudi više nema. Neke je bijeda ili želja za boljim životom otjerala poslije drugog svjetskog rata, a onaj mali ostatak je protjerao zadnji rat.

Trnje i visoka paprat, kao novi gospodari, obavijaju ruševine jednom sanjanih, odsanjanih ili neodsanjanih snova…i boreći se za svoj opstanak, prikrivaju zadnje tragove ljudskog postojanja na ovim prostorima.

Gdje su ona moja
svitajuća jutra
kojima kroz maglu
sunce pozdravlja

gdje su odjeci
ljubavne simfonije
ne tako davne
od koje noćas
otvaraju se samo rane

gdje su dječiji usklici
budućnosti povici
nevine oči neba
oh tako mi ih noćas
srce treba

Treba tebe pored sebe!

ali noćas umjesto tebe
pokraj mene
praznina sjeda
prokleto blijeda
i ne da mi
uporno mi ne da
romantičnim valom
zaploviti preko neba

Slovenija. Kiša. Pag je ostao kao sunčani dodir koji sada uspavan u najtanjoj niti moga bistva osvjetljava još uvijek skrivene  horizonte nekih pogleda. Lupka ona …ili šapuće…ili se otvoreno razgovara s još slanim okusom mora i ovim osvježavajućim  planinskom zrakom, umirujući sve one euforične snove koje je samo more sposobno proizvesti u   nama;... ponijeti nas na krilima svoga rasprostranjenoga svijeta i dozvoliti nam da postanemo netko drugi, netko koga se ponekada i bojimo u sebi! …jer energija opreza, da ne bi previsoko poletjeli ili da se ne bi, ne daj Bože,  nasukali na toj istoj želji, često koči naš zagon i sebeispunjenost.
I dok astrološki Jarac, na čelu ove kolone, filozofira i mudruje, njegova zanesljiva Vaga, sjedeći u udobnom prostoru između njegovih rogova, nošena njegovom snagom i svojom vjerom u životna zadovoljstva, zadovoljno maše harmoničnim utezima ovog prekrasnog zajedništva.

:::

Na trenutak iskočih
iz tužnih stihova svojih pjesama
i potražih smiraj
među tvojima dlanovima

da bih te milovala
da bi me milovao...

da bih još jednom zaživjela
iskričavim protokom bistre rijeke

da bih još jednom zažmirivši
vrtjela se zaokruženim spiralama
svjetlosnoga neba

Noćas se
Venera
s Neptunom
ljubi.

Plavičasto
zrakom struji
niz tijelo
erotizam bruji.

»Pusto je
ovo tvoje veče«
Neptun reče.

More i mornari lijenčarili su na ugodnom poslijepodnevnom Suncu.  Palubom se provlačio svijetleći lahor morske nimfe. Njenom dugom kosom razlijevao se mistični pjev gladnoga srca i punio erotičnom čežnjom poglede mladih mornara. Nitko ju ne vidi, ali s čežnjom tu i tamo otme se skriveni uzdah iz samog dna skritog Erosa. 
A dan je lelujav, kao njeno najljepše njihanje, vruć kao zapaljena strast njenoga zavodničkoga oka i dalek kao realnost njenoga dodira.

Iztok, najljepši mornar, sa svojom skrivenom čežnjom, želio je biti sam. Skrio se u sami kut donjeg dijela broda i ispružio svoje prekrasno tijelo preko  mnogobrojnih navoja sidrenog užeta. Izgledao je kao Apolon, umotan u beskrajne ruke željenoga sna. Čvrsto tijelo, koje se naziralo ispod plave košulje, raskopčane na lijepim, od Sunca preplanulim prsima, opijale su tajni pogled nevidljive nimfe. Umjesto užadi oko njegovoga tijela vidjela je svoju dugu kosu, kako ga obavija cijelom svojom dužinom, zarobljavajući ga u moć vlastite požude.
Dopiruća svjetlost, kroz njegove zatvorene kapke, polako je gubila svoju moć i postajala sve mekša i toplija. Dobijala je sladunjavi okus ženskoga tijela u blizini. Neudobna užad ispod tijela polako su postajala kao vrući  ženski dodiri, a stvarnost dana i njegovoga putujućega broda… i svega ostaloga, još samo prije nekoliko minuta prisutnoga ,topili su se u slasti novo-nastalog trenutka.

- Samo da me netko od mornara ne potraži – bilo je još jedino što je stigao pomisliti, prije nego je utonuo u ponuđenu misteriju trenutka. Sada je ispred sebe imao toplu sliku predvečerja koje je, svojim blagim crvenim odbljescima, punilo valove ispred njegovih zatvorenih očiju. Osjećao je svoje tijelo kako se podaje.
Po njemu je  klizila slatka strast ženskih  ruku, koje nisu skrivale svoje drhteće treperenje. Otvorio je oči i kao drogiran, vidio božanski prozračno i lijepo lice morske nimfe.  Gledao ju je i osjećao kako zauzima njegovo tijelo, kako mu poljupcima skuplja graške znoja koji su probijali, prvo po čelu, a onda po cijelom licu.
Raskopčavala je njegovu plavu košulju i jezikom krivudavo klizila pokretima većima od broda, od mora i neba koje se nadvijalo iznad. Rastao je njihovom veličinom i koliko god je rastao on, rasla je i ona, imajući ga cijeloga u svojim rukama obavijenog svijetlim, svilenim nitima rasute kose.
U dodiru njene kose bila je skrivena čudna moć; moć donešena iz najdubljih dubina morskoga dna, kojom ga je sada, tihim šapatom, uvlačila u nju; a onda izvlačila daleko iznad, u još nedoživljena bjeličasta prostranstva, iz kojih se  zajedno s njom, ponovo uvlačio u misterioznu dubinu  drhteće mokroga svijeta, koji je gutao njegovo fizičko tijelo, predajući ga životnoj vatri! …a ona prozirna, baršunasto meka i topla i vrela prolazila je njegovim tijelom, uvijajući se jednom iznad, a jednom ispod njega.
More je postajalo sve nemirnije, brod se sve jače ljuljao, osjećao je da će nestati … nadolazeća oluja gutala ga je sve većim nemirom…i tama i svijetlo su naizmjenično postajali sve žešći, od sve jačeg nagibanja broda…dugi pramenovi njene kose su ga sve više stiskali u prostor u kojem će prsnuti!…a onda je odjednom nebom bljesnula munja! Grom je udarao direktno u njegovo srce i raznosio ga po svim tim svjetlosnim efektima novih i novih munja, koje su parale nebom i urlale nad brodom, sada već uznemirenih mornara.
Još vruć i topao kao sagorjeli pepeo poslije udara groma, gledao je magličastu siluetu kako je nestajala iznad mora….

- Iztok,  daj pomakni se, što ti je, jesi li uopće živ – čuo je iz daljine kapetana broda, čiji se glas slijevao sa zvukovima olujnoga nevremena.

A Iztok, odsutan od stvarnosti, poželio se vratiti njoj i nikada više ne probuditi.    

Koliko sanja
u palmama...

na šarenim krilima
s pruženim usnama

na bijelim jedrima
s otkopčanim bluzama

na cvjetnim laticama
s radosnim suzama

s opijajućim valovima
na tvojim grudima

na uzglavlju
pjenušavoga vala...

Jutro. Bonaca. Sve spava. Neubičajeno miruje.Po koji jutarnji čamac režući mliječno meku površinu mora zapara zrakom. Evo i Sunce pomalo izviruje iza tanjušnih paučinastih oblaka. Sve nekako uljuljano, toplo, sočno…kao magični bjelkasti svijet pretaka se kroz poneke uznemirene dijelove moga unutarnjega svijeta. Upijam ponuđenu ljepotu i pokušavam se astralno toliko odvojiti da postajem Ona…isključivo samo Ona - ljepota svemira, prirode, mora…ljepota života, koja odvojena od bolećih ovozemaljskih rana postaje toliko savršeno uzvišena da je ponekada teško, ove dvije krajnosti, skupiti u cjelinu realnog života. Vjerovatno i nemoguće. Nije li upravo ova dualnost najdublja točka čovjeka, dualnost u čijoj pukotini spava najbolniji dio njega – sobom donešena rana kao koda, gen…  ili ovozemaljsko ime?

Ne Nereida, nemoj – ne roni mi se!… ja bih danas ipak ostala na površini mora i kao Vida sanjala svjetleći život svoje iluzije.

Dok ovo pišem gledam more kako se valovito smješka ispred moga pogleda...gledam i pomalo se nerviram sporošću otvaranja vlastitoga bloga. Prije dva dana sam pokušala obrisati većinu slika , pa sam nepažnjom  obrisala i pozadinsku sliku neba, koju sada više ne znam vratiti nazad…
Za sada, s razmišljanjem kako ću se dalje organizirati po pitanju bloga, njegove sve veće sporosti i sve češćih onih »Neispravna slikovna zaštita. Pokušajte ponovo!«,

šaljem vam bezbroj iskričavih pozdrava koji, plešući svoju poeziju na samoj caklini veličanstveno plavog mora, ostavljaju nas u harmoničnoj vezi na razini pokrenute virtualne vibracije.

Pusa do daljnjega!