Nereida

Prije nekoliko godina bila sam očevidac zgarišta jedne ljubavi, jedne obitelji...i ono što sam tada vidjela je bilo i bolno, i tragično, i grozno...a najtužnije u svemu, bilo je to što su djeca upotrebljena kao oružje uništavanja i samouništavanja. Tada se moj pogled na ljubav (ovu zemaljsku) proširio, produbio...zauvijek sam sahranila tu vrstu idealizama u sebi - shvatila da se ljubav, kao nešto posebno veliko i moćno u našem životu, nije sposobna očuvati sama zbog  sebe same. Ona je naša najveća strpljivost, požrtvovnost, razboritost, mudrost...i na kraju krajeva ipak najljepši smisao života. Najveći problem je razumijeti i naučiti ISKRENU LJUBAV! Što je čovjek sve u stanju prikriti pod imenom ljubav??? Tek na njenom zgarištu otkrivamo svoje istinske vrijednosti kao svjesna bića.

:::

Kada snovi padnu
izgube se, raspadnu;

kada prestaje jedan san
kao u sumraku dan
kada cvjetovi ništa ne govore
i ne smiješi se novi dan;
kada pun stol postane prazan
a vruća postelja izgubi plam...

kada dječija srca
pred hladnoćom zatrepere
i neki podmukli
u njih, uvuče se  strah;
kada dom postaje
sve više pust i sam...

Tko je kriv i  kako iz svega van?

Kako tugu i gorčinu skriti
rasute perle skupiti
i novom ogrlicom ponovo zaživjeti?

Dala sam ti ruke

i poljupce svojih svitanja

dala sam ti svoje čežnje

za svijetlim i lijepim sutra

- titrala i bdila nad tvojim snom -

gledala te kako odrastaš

i odlaziš Sebi

polako postajući beskućnik

u ulici mladosti

Složene košulje uštirkanih doživljaja, pune prostore gradskih kafea, u kojima leteća mladost leti slikama vlastite neuhvatljivosti.  »Život je ovdje i sada  - živim za ovaj trenutak« – zanosno šapuću svijetleće okice iz dobro plaćene, sve veće kafanske fotelje koja svojom veličinom i cijenom, ni manje niti više, postaje vlastita veličina ego svijesti.

Da, mladost je uvijek bila svoja – sočna i naivna, uhvaćena u neku neobjašnjivu širinu svoje momentalnosti…I naša je takva bila! Sjećam se kada sam prije rijetkog večernjeg izlaska u torbici skrila majicu otvorenih leđa koju sam, kada sam se dovoljno udaljila od kuće, u nekom skritom kutu ulice obukla, a onu skinutu  - pristojnu?, skrila u tamni grm, da bih je opet obukla na povratku kući.
Tada nisam niti pomislila da je negodovanje nas roditelja povezano sa strahom od vlastitoga bola:  prvo od gubitka voljenih ručica, u čijem zagrljaju smo sve protekle godine živjeli punim životnim smislom, a drugo: da, ne daj bože, uz taj neminovni životni gubitak odvajanja ne bi doživjeli i onaj, da nam se ta otkinuta ljubav ne bi istopila u sumornom životu kojeg mladost,  uhvaćena trenutačnom širinom, ne poznaje.
Zgrčeni pokušavamo pritegnuti uzde našega vodstva … neki prejako, neki preslabo, a neki pak - oni koji to najbolje znaju -  držati ih toliko harmonično da se niti ne naslućuju – ne smiju biti vidljivi – i onda ih samo po potrebi čisto lagano potegnuti  ali s ljubavlju i povjerenjem. Koliko nas je kojima to polazi za rukom? Svako ostalo prisiljavanje je upitno! A naš strah? A naše povjerenje i odgovornost do svoga podmlatka? – i ovo »svoga« je upitno – nije li to posesivnost, vlastito ispunjenje praznih unutarnjih prostora?
I tako dok se mi mučimo svojim problemima, oni imaju čisto druge: »Kako bih se obukla za večernji izlazak, je li Ivan stvarno mislio to što je rekao, što društvo iza šanka misli o meni,  jesam li dovoljno poželjna ili nisam…; ili … ti škrti starci, tresu su nad tim svojim novcem kao zadnji bijednici, uopće ne znaju s njim, a meni uništavaju mladost… ili.. eto baš neću! ne mogu me ukrotiti, shvatiće to bilo kada - i  tako u nedogled.
Sve, samo harmonija i razumivanje ne – pa to je dosadno!
No, od svega me najviše muči taj neugodni i negativni strah nas roditelja. Pitam se - zašto baš strah – zašto ne povjerenje i potpora izrastanju jedne individualnosti koju smo doveli na ovaj svijet, zašto ne nesebično davanje ispunjeno mudrošću i vjerom ?

Zato, jer ne možemo nešto graditi s materijalom kojeg nemamo! Gradimo onim kojeg imamo! Pa naša kreativna sposbnost oblikovanja? I opet smo tamo kod držanju uzda; a nitko od nas nema istu kočiju, istog konja, istu kreativnu sposobnost … i isto srce?

Ležim 
umorna od tebe i od sebe
od  svih naših početaka i završetaka

Ležim  i tiho patim s nadom
da je jutros zadnji put
da se budim zbunjena našom prošlošću
i njenim odlaskom
zbunjena životom ispred

ali ne više bez tebe!

nego bez ove boli
koja mi sve ove godine
kao najbolja prijateljica
potvrđuje da sam živa

Ti zamagljena srećo

svaki put kada izranjaš
iz napuštenih prostora moga srca
svaki put  kada mislim
da je ovaj put stvarno
ali stvarno- ovaj put - zadnji put
zagolicaš me
slatkoćom bola moje postojanosti

Nisi li ti opravdanje
za svu moju lijenost i zapuštenost
duga noćna pijančevanja
i beskrajna lutanja

a  slatkoća tvoje boli
naličje ljubavi prema samoj Sebi?

Zlatno žito
poljem se leluja

životno sunce
plodnom zemljom
iz njega sja

s klasjem u rukama
na tvome ramenu
počiva duša moja

Obavijena raskošnim haljinama cvjetnog carstva našeg visinskog ljepotana Velebita, evo konačno  otvaram ovaj svoj blog i jedino što vam mogu iskreno ponuditi je sjaj njegovih zelenih očiju, satkan od rajskih niti raznobojnih cvjetova.

Još zaigrani visinskim vjetrom, obavijeni plavičastim odbljescima mora,  plešu u postelji moga srca kao da sam još uvijek tamo gore s njima , kao da se još nisam vratila u ovaj tekući svijet koji traži od mene čisto drugo lice.

Sivo-bijeli kameni obrazi najvišeg, njegovog veličanstva, Vaganjskog vrha i odmah za njim nekoliko metara nižeg Svetog brda,  pozdravljaju vas svojim jedinstvenim plavim očima ispod kojih se cakli naše nepregledno široko more. Tu negdje krije se i moja malenkost i njen pozdrav, koji se evo upravo sada razli iz ove ekranske slike tik ispred vašega srca?

Obećanje, obećanje, nada, nada – uvijek žive, uvijek traju!...kao neprekidna tekuća nit, koja neumorno uvija naše nadolazeće horizonte i izvlači nas iz onih tamnih prostora, od kojih uporno bježimo… a moramo ih živjeti?
Mi ljudi, čudna stvorenja,  privremeno smještena u svijet neminovnih doticanja, uhvaćeni u razne čuvstvene alate koji nas udaraju, klešu, kale kao vruće željezo, ili pak mijese kao meko tijesto, odajemo im kojekakva priznanja. Imenujemo ih bogovima, stavljajući se u njihovu službu, istovremeno ih privlačeći i bježeći od njih. Molimo se za njihovu milost, obavijeni tjeskobnim strahom, jer svaka obrada je bolna …ali i neminovna! A oni, oblikujući nas najvećom i najmoćnijom umjetnošću života, bezbroj puta nas ostavljaju nedoumici: da li nas vole ili kažnjavaju?... da li je ovo za moju neku buduću sreću,  da li me ovo život kažnjava za ovo ili ono...ili pak - što sam se trebao iz ovoga naučiti?

Možda upravo ova današnja kiša ovako mirna, meka i podatna umiruje našu prošlost, naše želje i naše snove, ostavljajući prostor za odgovor na ovo pitanje.
Danas ne mrzimo, na patimo, ne bolujmo, ne želimo!  Danas napredujemo u najtanjoj niti vječnosti našega odrastanja. Neka ovo bude dan kada prepoznajemo uzajamnu sličnost, kada jedan drugome iskreno stiskamo ruku potpore i razumijevanja… dan kada velikodušno opraštamo i otpuštamo… a kiša sve preuzima, spira i odnosi u    rijeke podzemlja.
Da li znate da svaka emocija ima svoju rijeku. Obrađeni, otpustimo je, njoj pripadajućem svijetu!
Ostanimo još trenutak skriveni u svome očišćenom srcu i ponudimo mu toplinu ljubavi...s pogledom ispred. 

:::

Kada bi Sunce izgubilo svoj sjaj
kada bi nebo zakopčalo svoj zagrljaj
kada bi kiše neumorno, neprestano lile
gdje, gdje usne naše ponuđene bi bile

gdje bi tapkali naši rosni mirisi
kome bi se smješkali
s našega okna
upravo procvjetali bijeli irisi

Gledajući njegov lik i njegove oči, koje me uzdižu i odnose u neki nedefinirani idealistički svijet, razmišljam o fenomenu njegove besmrtnosti. Njegova besmrtnost nije postao Chegevara prije Kubanske revolucije, niti Chegevara koji je živio poslije nje. Kubanskom revolucijom se na nebu zapalila njegova zvijezda koja još uvijek sija iz njegovih očiju i miluje samo još poneke obraze ravnopravnog svijeta, koji će se jednom možda ipak dogoditi…?
Ali tko od nas, sa svim povijesnim znanjem o čovjeku, može još povjerovati u taj željeni svijet.  Dok jedni u njega  ulažu svoje srce i svoju dušu, drugi s ponosom  na sebe, upravo zato što ne trebaju takav svijet, kao lešinari  hrane se njihovim tkivom i kroje svoju budućnost.

Pitam se da li je današnji čovjek još uopće sposoban vjerovati u iskreniji svijet, bez ovog  nametnutog mu užeta oko vrata, koje sve većom i većom materijalnom ovisnošću, lukavo ubija u njemu zadnje atome čovječnosti.

:::

Koliko očeva ???
sjedi danas iznad naših glava
bijelim prahom posipajući
slavu i veličinu svoju

Demokracijom ju prozvaše
i istim prahom u našu slobodu obukoše

Oh, kako očevi mogu
tako svirepo gordi do djece svoje biti
Čiji oni očevi su
u čije naručje vode ovaj svijet?

Istupimo, odmaknimo se
mi koji ljubav u srcu poznamo
mi koji vjeru u nju imamo
poslušajmo šapat njen:

Skinite odijela njihova!

Dajte mamila slugama njihovima
i ne odnesite u zaborav
njihovo omamljeno srce
natopljeno gorčinom alkohola

Ne uzimajte djecu njihovu u naručja svoja
jer će vas kamenovati očima njihovima

Odredite dan
kojim ćete izaći iz njihovoga svijeta
predajući njima
gorčinu svoga iskupljenja!

Kraljevi i kraljice
i vaše silazno uzlazne stepenice
iskreno vam velim
danas vašom vatrom gorim
i sebi govorim

Kraljevstvo nije sjaj
velikoga oka, prestiža i skoka
kraljevstvo je mudrost
Božjeg dotoka

Ukradeni snovi jedne prošlosti, koja razlijevajući se zelenim ravnicama,  još uvijek živi očima Chegevare…Chegevare kao ikone, koja uvijek ispočetka podsjeća na jednom obećani svijet , koji poput bijelog praha iz Fidelovih nozdrva opija bijedu nasukanu na samo oko svoga stvoritelja.

Reče …bijeda?  Što je uopće bijeda? Vozeći se kočijom kroz polu-srušene ulice Havane, gledala sam prvenstveno u ljude, njihove oči, pokrete …i nisam stekla dojam neke tuge u njihovim očima.

Da li je bijeda  to što  žive u isključivo malim kućicama dok se mnoge prekrasne vile nekadašnjega carstva raspadaju – postaju smetlište u centru grada?

Ispružila sam ruke
prema tvojim snovima
prepoznavši ih u

svojima

rukama

obavila sam
tvoje čežnje

tvoje a svoje

obgrlila  sam
neizbježni trenutak
u proticanju nas

/...sve do Havane, 2006/

…i zadnji post  - priča Djevojka Kilimandžara – evo, kao i sve ostalo, bez obzira na veličinu svoje boli,   proživljava neminovni trenutak prolaznosti – OVDJE! Ali tamo negdje, sova iz priče nemorno pjeva istu pjesmu za one ispod i one iznad spomen kamena; ona je utkana u neomeđeno vrijeme čovjeka i njegove boli, kao gospodarice svih oblikovanja Ego-svijesti. Ego, nazvan u ovoj priči Kilimandžaro, (crni kralj visine) nije pokleknuo pred darovanim mu životom djeteta ali  je pokleknuo  pred bolom njegove majke – njena iskrena i duboka bol za izgubljenom ljubavi, koja podmuklo graniči s kažnjavanjem i samokažnjavanjem, odvlači u smrt – transformaciju…

/slike: Kilimandžaro 2003/

Protječem

Sitna i tanjušna kao travka žitorodnoga polja
sanjam…
sanjam kao djete rođeno na kiši;

Ja…kao trava i kao nebo i kao žareći sunčev osmjeh
otkinuta od toplog gnijezda pripadnosti
plačem…
plačem i uvijam lice mokrim rukama i ne pokušavajući
zadržati…
zadržati suznu rijeku koja provaljuje kroz moje prste
i protječe…
protječe kroz ovo nijemo vrijeme koje se
kao otisnuti pečat kotrlja niz moje rane
i traži…
traži od mene da ljubim Sebe
i svoju bol
i svoje ništavilo
i svoj grob

/slika: Nereida/

Ispod debelih obrva misterije, razgolićene pred dodirima zagonetnih trajanja, neomeđenih vremenom i prostorom, tek jedva uočljiv spomen kamen s pticama.  Boraveći na njemu, još ponekad okrenuvši vrijeme, prepredaju o nemislosrdnoj učinkovitosti razbacanih izmeta ljudske svijesti. Orao svirepim krugovima nadgleda mogućnost bilo kakvog plijena.
Mrtvo i živo groblje, dotičući jedan drugoga, misle kako je svako drugačije; a sova na obližnjem drvetu pjeva istu pjesmu, za one dole ispod  i one gore iznad kamena. Svojim velikim okruglim očima, kao pokretnim planetama,  razabire istu priču na pojedine dijelove.

Snjegoviti Kilimandžaro tamo gore iznad, obavijen tajnom misterijom sveputujuće tame, iz najdubljih dubina zemaljskoga svijeta, išiban svim mogućim vjetrovima vremena, suzi ovalnim prostorima svoga pregorenoga grla, s polaganom pripremom za odlazak u vlastiti tanjur hladnoće i umiranja. Stoljećima obučen vatrenim haljinama leda, svojim ostarjelim mudrim očima progoni nemir,  nakupljen oko usnologa groba.

Poznavao je on tu mladu crnu djevojku, prelijepih baršunastih obraza, koja predajući mu ih prelivene suzama za svojim čedom, žrtvovanim na pragu njegove nekada vatrene moći… i sada zagledan u te krupne crne oči, ispunjene jedinstvenim majčinim bolom i potrebom izmišljenoga ponosa nad strahotnim gubitkom, bi da može pokrenuo svu svoju vatrenu lavinu, kojom bi zatvorio oči svima onima koji su tuđim bolom stvarali i stvaraju svoja kraljestva i nadmoć.
»Bolna je ova savana ispod mojih očiju – jednom je u njoj poželio umrijeti i sam Hemigvej, spoznajući tragediju, koja je samo nekima šaputala svoju prisutnost.  Poželio je ostati tu, na i u meni, i zajedno sa mnom milovati još žive duge kose, tužne djevojke koja je nakon žrtvenoga dana, svaki slijedeći dolazila na mjesto pepela njenoga završetka. Kriomice je ljubila mrtvo mjesto ispranog pepela, obavijala mokro lice rukama i bolnim jaukom rezala zrak i sve što se u njemu kretalo. A onda je izmorena nemilosrdnim bičem vlastite sudbine, polako prestajući drhtati i tresti se cijelim tijelom, nadolazećim snom zaboravljala tu životnu bol i dolazila ovdje gore meni, grlila moju umrlu vatru, moleći  oproštaj za svoju slabost. Pocjepana haljina otkrivala je baršunasti odsjaj mladelačke tamne kože, kao i siromaštvo i bijedu kojom je živjela. Tako sam je poželio stisnuti, privinuti na grudi i svojim tada još vatrenim rukama, splaziti niz njenu kožu… ali sam samo bolno zaplakao svojim stoljetnim očima, pitajući se, imam li pravo privinuti na svoja stara sagorjela prsa njenu nevinu i tužnu mladost. Imam li je pravo zavesti mrtvilom  ovozemaljskog života koje pluta oko moje visine?
A molila me je svaki dan ispočetka, tonući u san na mojim toplim prsima da je ne pustim, da je ostavim ovdje sa sobom i njenim sinom. Tuga se uvlačila u moje pregoreno tamno grlo, po kojem su tapkale njene izranjavane bose noge, kojima je svakodnevno dolazila i klanjala se na oltar predane mi žrtve.
Snijegovi su počeli snježiti sve jače i topiti se po mojim tamnim, od vatre izbrazdanim obrazima, spirajrući njene rane kroz moje mokro grlo.
- Ngai, Ngai - zvala me je imenom svoga žrtvovanoga sina, ljubeći svaki kamen moje postojanosti. Tada sam shvatio da sam u njenim očima postao njen izgubljeni sin.

A onda je došao taj dan, koji je zauvijek oledenio moje srce. Kao i sve druge ispred njega, sve manje i manje se oglašavala urlikom. Svojim mokrim licem, po tko zna koji put, spuštala se, na već od kiša isprano mjesto gubitka, sve slabije se tresući iscrpljenim i mršavim tijelom. Lava u mojoj utrobi je sve više gubila svoju moć i snijeg je sve jače prštao po mojim ohlađenim obrazima. Ja sam se gore hladio a ona dole je, sagorjevajući u vlastitoj boli, umirala plačom bez glasa.  Gušeći se njenim suzama urlikao sam najjačim gromovima, zagrljen  njenim zgrčenim rukama umiranja, koje su me poslednj put grlile kao svoga sina - i nisu primjetile da sam pošao za njima.

Na uzglavlju postelje
jutros se novi dan nasmiješio

Mirna i tiha
nadvijena  nad srcem ljubavi
polako ispijam eliksire života
i odlazim u tihi titraj bijelih cvjetova
izvezena njihovim kristaličnim dodirima

Mirisna, valovita, meka i nježna
dolazim Sebi u Tebi Srce gospodnje
Tebi koji me  obavijaš svojim toplim rukama 
kao majka dijete svojom utrobom

Život tih i miran jutros
na uzglavlju moje postelje
dodiruje me i uzdiže
jer sam majka i porod njegov