Nereida

Sazviježđe Oriona
noćas se rasprostrlo
iznad tek usnulog
Novog imena tvoga
kojim polako otkrivaš
svjetlosnu nit
svoje Vječnosti

Otvorena, umornoga srca
izlijevaš mu
sva svoja proticanja
nudeći LJUBAV
Upravo njemu!

Novom imenu
vječnosti svoga odrastanja!

Ispleten vijenac
darovan tvome srcu
otkrivaš jutros
u sazvježđu svojih očiju 
i želiš, uporno želiš opstati
Želiš Živjeti!

»Ime gospodnje – oganj što proždire« je post koji je jutros objavila Evangelina. Prije godinu dana ovakav tekst ne bi doživjela kao jutros. Zašto? Zato jer sam krajem prošle godine prošla kroz životnu vatru, točno ovako kako je u njenom postu opisano. U mojim opisima se spominje kao , nećete vjerovati, »Prirodna kemoterapija«.
Za sada ne bih više o tome, jer je to posebno poglavlje moga života i ne može se ispisati u nekoliko redova. To je material za cijelu knjigu, koji za sada još nedorađen, sirov kakav mi je ponuđen, čeka svoje vrijeme.

....

Po haljini violičastocrvenoj
večeras razliveno vino
pokret misterije iz tamne zjenice pogleda
ukočeni treptaj
i samo na momenat zaustavljeni čas!
kada se sve zavrti
kao usplamsani svijet neminovnog izgaranja;

ta životna vatra, koja navlači još jedan prsten na našu ruku
ta plamena strast, zarotirana u zjenicama naših očiju
kada nestajemo  u dubini Njenog tajnog veličanstva
Žudnje za životom.

Sagorjevamo li svaki put ispočetka
nošeni strujom kojoj ne poznajemo  izvor? 
Da li je on naš ili je tog momenta
sudbinski ubrizgan u našu auru
da bi nas odveo i doveo pred vrata neke Istine 
kojoj nesvjesno težimo?
I nikada ne znamo
kada će se vino razliti po našim haljinama
kada ćemo biti iskreno pozvani
na gozbu sagorjevajuće preobrazbe.

Ne spaljuje li ta ista vatra
ove nijeme boleće krike
skrivene u dubini ovozemaljskog života 
ne spaljuje li ona nakupljenu neizdržljivost
emotivnih otpada ?

...

I kako u vlastitom izgaranju osamljenosti
ujediniti vatru i led
svjetlosni žar i duboku tamu
zarazni smijeh i kronični plač
u savršenu harmoniju svemira
koji to od mene očekuje?

Možda sam samo stjerana do zida,
zagrljena opreznim rukama svoga gospodara,
koji mi poručuje da je gotovo s bijegovima
u izmišljene boli  ovozemaljske nesreće…

Sada se On polako primiče meni
– Njegovom veličanstvu ego svijesti –
i gurnuti će me u Mene
u vlastito stvaralaštvo koje mi sada
ovoga časa, predaje u ruke. 

Naša Tajna je otišla, isčeznula …kao dio srca koji je svojom boli, na krilima  ljubavi, uzdizao ne samo sebe, nego i druge oko sebe. Ostala je bijela praznina njenoga prostora koja me  juče tako pogodila kao slikara pokisla  tek naslikana slika! Osjetila sam kao da je iscurilo srce cijeloga ovoga bloga.
Njen labuđi pjev je utihnuo! Utihnuo, povukavši za sobom sva naša isčekivanja njegovih, uvijek novih uzletanja, koja će nas sobom dignuti i ponijeti u čarobni svijet ljubavi iznikao iz vlastitog pepela.
Šteta, jer ovaj Blog nije više to što je bio! Osjećam veliki energetski gubitak u njegovim i svojim mrežama.
Bez obzira na razlog, našem Tajnom bijelom  labudu želim da je slobodan i sretan u novoispletenom gnijezdu odlaska.

....

Nad jezerom
večeras
bijeli labudovi
svoje vratove
radosno pletu

sunce zadrtalo
raznježilo se
razmekšalo
tisućama rumenih preliva
obojilo svoj baldahin
i s jezerom
u jednu sliku spojilo

iz probuđene
violine neba
tanjušni vjetar
izvirio
i sjetan i sretan
svemu se divio
divio

Sazidani u malim ikonama promicanja
živimo svoje vrijeme
i kao mali dječaci i djevojčice 
uplašenih lica
strepimo pred slijedećim nastavkom

Poput latica bijelih cvjetova
predani nježnom povjetarcu jutarnjega sunca
oblačimo nove haljine iskustva i spoznaje
s kojih ne možemo otkinuti skriveni nemir neizvjesnosti 
i tihe strepnje nadolazećega juga
koji zagrižljajem crvene jabuke
upozori da bi bilo šteta ne pojesti ostatak

...

Izgubljeno stojim
kao latica i kao zbunjeni slon…
i kao jutarnje sunce … i kao kišno nebo…
o bože što sve danas nisam?
-  pomogni mi da se osjetim
vlastitom cjelovitosću u  prostoru kojeg mi nudiš!

Nisam li još juče uredno složila sve slike djetinjstva
nisam li još juče zaboravila porođajni vrisak
svoga rođenja i svojih rađanja
nisam li sahranila pripadajuću vječnost
u neki ego da bi dobio zasluženu potvrdu svoje moći?
Što sve do sada nisam dobila i izgubila
u tekućim nemirima  unutarnjeg svijeta
koji rasparčan u dijelovima kojekakvih očekivanja
traži svoju cjelovitost i smisao.
Zaodjenute duše odijelima ega lovim lutajuće riječi
po svojim prostorima ne bi li sastavila neku sliku
ili dobila neki skriti odgovor mimo upliva njegove moći!?

Da li je ovo možda samo pokušaj približavanja duši 
i zamrznutim očima koje su je usisale za svoj spas.

Još juče sam pisala o sreći koju čovjek može ostvariti u dodiru s prirodom  a evo već danas bi  mogla pisati i pisati o tuzi koja je u stanju opustošiti čovjekovo srce, o tuzi koju je čovjek u stanju učiniti drugom čovjeku.
Prije nekoliko dana sam odlazila s osmjehom u oku, a sutra odlazim sa tihom strepnjom u srcu jer me osim vlastitoga bola čeka  bol  jedne majke koja će zaparati sumornim nebom iznad naših glava – jedne prekrasne požrtvovne majke koja se već skoro petnaest godina ponizno, s krunicom u rukama, moli Bogu da joj pomogne da pronađe svoga sina nestaloga u ratu u Bosni. Već mnogo puta je čula da je mrtav, ali njeno - majčino srce, nije moglo u to nikada do kraja vjerovati; nadalo se da će se izgubljena sreća jednom iznenada pojaviti na vratima i raširiti ruke željenom zagrljaju.
U još jednoj otkrivenoj grobnici kod Ključa identificiran je leš njenoga dugo čekanoga sina – moga bratića s kojim sam zajedno odrastala. Sutra ga vraćaju kući…njegovoj djeci, ženi, roditeljima …i nama! Vraćaju nam uspomenu na proživljene strahote rata koje se još uvijek nadvijaju nad našim nebom , koje mi sada ovog časa dok ovo pišem,  šapuću …što nam sve vrijedi i priroda i njen zeleni rosni sjaj ako nas u njemu ne prati slobode i sigurnosti zagrljaj...i opet smo na potezu Mi - ljudi!? 

Treking...uporni koraci kada obavijeni dušom svoje pra-matere, s grašcima znoja i nadmoći nad bolom vlastitoga hoda, osvajajući zacrtani cilj s osmjehom zajedništva osvajamo Sebe! …i tamo negdje udaljeni od urbanog svijeta slobodno formiramo svoj pogled u željenu sliku! Sliku, koju smo tražili i svojom upornošću pronašli.
Bol? Da li je bol neminovna za sreću? – pitam se jutros  njenim otiscima u nogama i lijepom proširenom slikom u glavi – zadovoljna, ispunjena, sretna!…jer sve one negativne uznemirujuće točkice koje se skupljaju u našem biću zamornim svakodnevnim kretanjem su isčeznule. Ostala je isprana tišina ispunjena svijetlim horizontima nadolazećih susreta na kojima ću opet, čista bez urbanih stega, čvrsto stisnuti voljeno srce u zagrljaj koji me uzdiže i nosi mojim najdubljim čežnjama.
Dotaknuta  gospodarom vremena i prostora jutros primam nagradu nadahnućem koje titra iznad moje glave, uspinjući  me na nova prostranstva prirode  koja čovjeka toliko ljubi da joj on  neće biti u stanju to nikada vratiti.
Zastanimo na trenutak i krajičkom ispunjenoga oka uzvratimo joj!

...

Dišu šume
gore i brijegovi

iz dalekih mora
pozdravljaju ih njihovi
odavno već
istopljeni snijegovi

snijegovi, brijegovi
morski valovi
čujete li
kako se neumorni vjetrovi
valjaju dolinama vaših ljubavi

Blog – vrteška transcedentnog svijeta koja se svojim tanjušnim nitima uvlači u naše energetske prostore i  polako postaje gospodar našeg slobodnog vremena, vremena koje provodimo zatvoreni, skriveni od realnog svijeta, udaljeni od sebe, a ipak samo svoji.
Tamo negdje, na nekoj udaljenoj dimenziji, tražimo onaj nedokučivi dio sebe koji nas uvijek iznova uznemiruje, boli, tišti ili steže u grlu – tražimo razumijevanje i podršku …ili bježimo!? – bježimo od realnosti koja nam uporno nudi sve veće obaveze, ostavljajući  premalo mirnog vremena za sebe. Skrivamo se u svoja gnijezda pred ovim čarobnim ekranom, koji nam iskreno  otvara svoje srce, bez zakulisnih igara…osim onih koje odigramo sami!
I što još reći…osim  - Vrijeme???  Meni ipak najviše manjka vrijeme. Kažu organiziraj se, odredi prioritet …ili pak reduciraj želje! 
Neprekidno, u zagonu otkrivanja, rasipam svoju cjelovitost po osvijetljenim tamama, da bi je nježnim bijelim laticama skupljala nazad i uvijek ispočetka doticala se cjelovita, nježna, sretna i zadovoljna u samom srcu bijelog lotosovog cvijeta, koji me uspavanu odnosi tamo  negdje, daleko, visoko…

I tako se ovim blogom, na nekoliko dana,  opraštam i udaljujem od vas, ovaj put trekingom  preko prekrasnog gorja  od Ljubljane do Kopra …ruksak na leđima, hod, topli pogledi i večeri uz vatru …i pozdrav za sve!

Na Suncu
ispruženi val
razasutim biserima
od pjene

drhteći

grli pijesak
i njegove
mokre stijene

Nad pokošenim proplankom leluja se nekoliko šaputajućih svjetova... bijelih svijetlećih otisaka nijemih ulica koje uspavane caruju u polutami svoga isčekivanja. Jedro donešeno vjetrom  s neznanog broda uvija sliku u beskonačno traganje crno-bijele smislenosti.
Djevojčica prozračna i blijeda sa svijetlim uvojcima uvlači se u sliku doletjeloga jedra pojačavajući njegovu bjelinu i darujući mu zlatni odsjaj sunca sa pramena svoje svijetle kose.

»Igri je kraj, rekla sam ti da je gotovo s igrom, nikada ne želiš poslušati… ostani još sa mnom u zagrljaju…zašto si nemirna …što uopće želiš…? - uvijena svojim vjetrom ne čuje dovike sa strane;  čuje ali ne čuje! 
U duši odjekuju neki alarmni zvukovi opomena i upozorenja; svi oni kao da dolaze iz nekog zastrašujećeg sna  koji nema veze s njenom stvarnom stvarnošću,  koju oni ne razumiju - isto kao ni ona njihovu.
Bijelo jedro je njena pripadnost…  ali od kud je jedro, s kojeg broda? Što je ljepota jedra u šumi na prekrasnom proplanku, bez svoga broda i kretanja s njim?

Kao zavezanih očiju pod vodstvom tajne struje, zanesena vlastitom vizijom, poput srne je trčala šumom ne pomislivši na uplašeni i zabrinuti pogled majke, niti na njen ukor i ljutnju… to je tako i tako pripadalo udaljenoj dimenziji njene momentalne zaigranosti.

Voda je bila plavkasto zelena – ničija, kao i ona sama. Dubinu nije vidjela od  oslikanih grana obližnjeg drveća i oblaka koji su se polako kretali.  Blaženi vjetrić milovao je njeno nježno lice , pokušavajući umiriti nemir pred  skritom dubinom. Oči su se bljeskale dodirujući se svjetlosnim nitima koje su se odbijale od vode. Nije se mogla umiriti i zadovoljiti površnom slilkom odbljeska… što je ispod unutra, koliko je voda duboka…?
Često je gledala mamu i ostale žene sela kako su na rubnom djelu vode prale i prakljačama tukle grubu i dobro umazanu robu. Vidjela je i krave koje su dolazile piti istu vodu… ali niko nikada nije ušao unutra i ona nikada nije mogla vidjeti koliko je voda duboka i što je stvarno ispod.
Potražila je u blizini malo duži štap i razbila sliku neba koja se sa smješkom lelujala na mirnoj vodi…i tada je vidjela kako se samo na momenat sve presavilo, uvilo i valovito se opet vraćalo nazad. Najviše su je uznemiravale grane obližnje ljeske koje su se kao leglo zmija uvijale pod vodom. Trčkarala je oko vode i štapom razbijala ritam njihovog njihanja…iako ju je bilo strah, uživala je u izazovu i svojoj nadmoći nad tom imaginarnom slikom vodenih zmija…i tada je čula svoj vlastiti vrisak i počela nestajati u mokroj tami koja je sve više zauzimala njenu sliku  i bojila je kemijom straha i nestajanja… još jednom je uspjela dizanjem glave udahnuti zrak i vriskom ispustiti nakupljeni strah.
Tamna mokra dubina i bijela prozračna slika lebdećeg jedra razdvajali su je na pola… tama ju je vukla dole a jedro gore.
Tada je iz duboke tame čula glasove koji su vikali… ta panika, plač i strah drugih su se tada udružili s njenim postojećim , pretvorivši je u još veći kup uplašenosti i nepovjerenja do vlastitoga kretanja…mislila je da je noć, da je u postelji i da ju je probudila neka nesreća koja se dogodila nekome drugome… i od tada nikada nije zaboravila taj panični strah nesreće.
Zašto su joj njeni voljeni, počevši od majke, tada predali još svoj… da li je uopće moguće drugačije?

Taj dan kada je kiša lila preko mojih dječijih obraza, kada sam nestajala  u tami čudne moći koja je usisavala moj dječiji razum, zapečatio je jedan dio moga životnoga puta, ugradivši se u moju energetsku sliku. Oni, predavši mi svoju uplašenost i strah, sretni što sam preživjela, polako su zaboravljali taj nemio događaj…a ja svaki put prije nego sam zaspala, zadrhtala sam od pomisli da me neće možda iz tame probuditi nečiji vrisak, neka strašna nesreća koja će mi prelomiti život.

***

U nebo su vrisnule suze

suze kao kapi oceana
nebom  se razletjele

i gore kraj Tebe sjele
ne bi li te
mekoćom svojom objele

Sjedim u polutami, krugove polako crtam u osami
nesvjesna onoga što činim, zapitah se
Što se to događa u meni
Gdje gdje sam bila, krugove dok sam iznosila
o Bože ne reci mi, možda opet s njim
bezuspješno nešto sam tražila

Razmišljati o njemu ne smijem i te krugove ne razumijem
Misaoni hodnici uma mog podarite mi dio znanja svog
u vašoj poruci spas očekujem

Šetajući se misaonim hodnikom svojim, požalih se
Ti se igraš srcem mojim!
Tada s desne strane vrata se otvoriše
kroz njih opominjuće riječi izletješe
Upravljaj emocijama svojim!

Kao okamenjena jasno shvatih
sva moja borba u vodu će pasti
ljubav u srcu sveta, potisnuta, čista
kao podsvjesno biće blista
neiživljena ne može kraj da shvati

Misaoni Umu gospodaru moj
zašto si mi poslao udarac svoj
zašto praznim hodnikom tvojim
prema ljubavi otvorenim vratima mojim
hladan vjetar gospodari strahom svojim

Hladnoća po cijelom tijelu mi se širi
pomozite da srce se umiri
zašto sve uzalud je bilo
zašto srce naloge razuma nije prihvatilo
zašto je Njemu toliku snagu poklonilo

I dalje snagu tražim kod razuma svog
nadjačati on mora slabost srca mog
On već dugo novi život živi
srce prestani s nadom i nikoga ne krivi
prestani boljeti i poslušaj savjet razuma svog 

Kada jednom dotakneš
moje promrzle ruke
od starosti pogužvane
bolova skvrčene
i nevremena isušene

kada ih jednom dotakne
tanki dah tvojih usana
poteći će krv
davno zakrečenim žilama

...oživjeti će ona žar

ali i ona izgubljena mladost
u patnjama čekanja u tami
one stotine i stotine
rođenih i umrlih nada
ona tapkanja u mraku
u potrazi za tebi sličnim

U plamenu svijeće plamen sreće
sa mnom noćas uprkos samoći
pleše i pleše

Na bijelom konju preko polja jašeš
meni mašeš kao da kažeš
Još samo jedan krug i tvoj sam
doživotni drug

Rukom mašem kao da kažem
koliko širok je taj tvoj još jedan krug
- samo da nije kao moj život dug

Pusta noć plamen svijeće
miris nadolazeće sreće sa mnom noćas
pleše i pleše

Iz sna sam kao travka zatitrao
učinilo mi se netko me iz noći zvao
u sanje pokucao

Na bijelom konju sam jahao nekome mahao
u ljepoti mirisnog polja nestajao

Ttko je mahao i onako nježno me dozivao?
kada bih samo znao ovaj tren bih se spakovao i kroz noć odjahao
kada bih kada bih samo znao

....

Pusta noć plamen svijeće
miris nadolazeće sreće s nama noćas
pleše i pleše

Ćutim godine vremena
Tebe
ispred i iza svoga pogleda

pssst
svim proživljenim tugama
i hladnim zebnjama
još u noćnoj haljini poklanjam ih
neprospavanim noćima
i zaboravljenim slikama

pssst
vidim samo svjetlo
koje od tebe dotječe
kroz mene protječe
i zajedno s tobom
nosi me naprijed
u novi san

Komiža - uspavano carstvo skriveno od letećih očiju modernoga svijeta živi svoje vrijeme slatkim zalogajima dobro pripremljene ribe i gutljima  životne strasti, skrivene u vrućim kapima vina.

Tu žive ljudi s pogledima koji daju, koji još nisu zaboravili onaj goli dodir srca…ljudi s pogledima koji obećavaju nadu, posijanu u slane potočiće svoga znoja.

Goli život, otvoren  kao srce umjetnika, na  momente zavibrira pred slutećim prelomom nadolazećeg vremena, jer svi znaju da ovako neće moći dugo trajati!

Prepušteni nevremenu vremena uvijaju se u ono najljepše što imaju… u svoj rad i svoju vjeru… i sada se mojom aurom prelijevaju topli pogledi davanja četiri generacije koje gosta dočekuju kao člana obitelji, pod velikom murvom i ognjištem starim oko petsto godina… i osim dobre hrane daju ono što ne možemo kupiti

nikakvim novcem na svijetu – daju svoje srce.

Ne zaboravimo njihova srca, tamo na rubnom dijelu naše domovine.

tvojim rukama

grlim ovo jutro

naš dan

od plavičaste svile tkan

milujem topli obraz

i u očima sjaj

tvojim rukama

grlim jutros

svoj san

Nedjelja. Upravo  krenušmo trajektom iz Splita prema Visu, ispraćeni milionima iskričavih bisera koji su se kao jedinstvena melodija igrali po plavkastoj površini mora… kada  oglasiše:

»…umro je

 Ivica Račan…« 

Srce mi zadrhta!

Tog momenta, nedaleko ispred , zaiskriše dva plava oka dječaka koji na momenat skinu ručicu s majčinog obraza, ispusti njenu dojku iz  usta i okrenu se prema nama…? Osjetih mokri, blago cakleći naboj u očima  i pojača samokontrolu. Skrenuh pogled  prema prozoru .

Plavo more i dalje se igralo svojim razigranim biserima, na kojima se njihala bijela barka sa crvenim jedrom…i  nježno  šaputala: » Putuj dalje, slobodna moja Hrvatska!«