I

Ljubav, seks, posao, novac, nemoralni prijatelji, nemoralna sama. Rulet, hazard, dobici, gubici, fantazija, droga… dama.

Kaos…! Otvara se  nova drama, novi posao, nova ljubav, nova dama.  Jupiter s Neptunom u Ribama stoji, neiskreno u nemoralno kroji,  laž postaje  igra bez svrhe i cilja. Sekstil Sunce-Saturn, učitelj morala, kičmu čuva da ne pukne do kraja.

Astrolog: 

Odluči! Trezveni put, kojim Saturn uči, ili zanos lažni, iz kojeg se često u pakao pada, žrtva žrtve postaje, samoj sebi nada. Odluči! I to što prije!

To si ti, to horoskop nije!  

II

Čvrsta volja, željezna snaga, duboka, misaona, draga. Iznutra gonjena, za ljubav stvorena, žrtvuje  u nedogled… ha, sačuvati treba svjetogled! U sebe zaviruje: 'Zatamnjeno svjetlo! Otkud, zašto, kako!?' Nemir. Frustracija. Oslobođenja  vibracija!

Nesigurnost! Strah? 'Past' ću! Sve pokvarit  ću!"

Povratak. Bezosjećajna  odgovornost.

Astrolog:

"Zasićena, situacijama mučnim, sobom i  njima sličnim, oslobađanje istine tvoje vidim. 

Mudrost, strpljivost, koristiti sada, kao nikada!

Oprezno i trajno spojiti znanje: staro odbačeno, novo oslobođeno!'

III

Prozračan, nasmijan, svjetlom obasjan. Uvijek negdje čekaju otvorena vrata. Zatvorenima je zatvoreno! 

Svjetlo svjetlo vuče naprijed: nada, ljubav, obećanje, susret...

Svakim ostvarenjem novim šire se vidici istine i ljubavi! Upečatljiv. Snažan. Ljubavlju života ispunjen, gonjen ljepotom ne želi nikad kraj…

Toliko toga ima još za napraviti, doživjeti.

Astrolog:  n e   t r e b a!

Malo čitam druge malo čitam sebe, zadrhtim pred otvaranjem vrata samovrijednosti, priznavši drugima onu savršenu sočnost talenta koji se propoznaje još u mladim godinama… prepoznaje, školuje , uživa potporu svojih najdražih i na kraju izrasta u prekrasno oblikovanu biljku, koja bez obzira da li je uživamo danju ili noću, nudi pregršt vizuelnih krugova od kojih nam zastaje dah.

Ali kako do nje mi, koje nisu nikada učili o vlastitoj vrijednosti; mi koje su uglavnom kritizirali…sve što smo radili nikada nije bilo dovoljno dobro, nikada se nismo uklapali u njihove promrzle oči, stisnute u tamnim procjepima vlastitih strahova.

Biti dijete strahova …biti dijete nedoraslih partnera, biti dijete ovisnika …on o alkoholu a ona o njemu …biti  u sredini …razlupan, raznešen  tamnim oblacima njihovoga uznemirenoga svijeta!

Samopoštovanje, povjerenje u sebe, povjerenje u druge, povjerenje u svijet!? …u kojem  ovo ne smiješ zbog onoga, a ono zbog ovoga!...ili - tvoje nije da govoriš, tvoje je da šutiš i slušaš!  I tako počinje i traje odrastanje s njima, bez njih i bez sebe.Cijeli život u ušima odzvanjaju upozorenja što sve ne smiješ, koliko nisi dobar i koliko ćeš biti zato kažnjen!  

Kuda onda, kuda krenuti sa sobom, kada su svi putevi obrasli trnjem, a iza svakog zavoja čeka zamka koja presjeca put, koja kažnjava, kada nove rane otvaraju stare i odjednom je sve kup bola i nesreće… kako  dalje, s mokrim očima iz kojih suze neumorno teku, ne bi li konačno jednom isprale krvave rane svoga srca …

.....

Ti dijete napušteno

izranjavano

od bola iznakaženo

od Boga i života

ostavljeno, neshvaćeno

grcaš svoj bol

sjedajući za svoj prazan stol

a na njemu samo bol

stara- nova bol

Kuda, kako dalje...?

Odgovora nigdje!

Bijele kao snijeg, kotrljaju se kuglice niz brijeg.

Slobodom oduševljene plešu, sa željom

- Ne daj Bože nikad više mrežu!

Kotrljajući se snene, igrom zanesene radosne, razigrane, nevezane, nesputane, opuštene i svježe, nenizane bježe. 

Pobjedom opijene, slobodom zagrljene, žele što dalje i šire stići!...nizašto, nipošto, preblizo jedna drugoj prići!

Odjednom – sve stade. Brežuljka nestade! Zaglavivši se u zastoju svom, zapita se svaka u samoći - Kuda sada, kamo sama poći?

Beznađe. Samoća. Tuga. Žal životnoga druga.Kako, kada, ostvariti san

- Ljubav zajedništva povratiti u novi dan? 

Svijet urnebesni svijet na krilima vječne dualnosti u nama, oko nas, između nas… dok jedni ljube, drugi mrze, dok jedni stvaraju, drugi razaraju! Dok jedni siju neutaživu glad za ljubavlju i pažnjom, drugi  pak uživaju razbiti njihov  svijet, jer ih nervira njihova sreća, jer  ne znaju što je ljubav, jer se nikada nisu sreli licem u lice s njom! Tko je kriv za nesreću u takvim srcima?

Zašto su jedni rođeni da budu žrtve, a drugi da ugnjetavaju i uvijek uspješno pronalaze nove i nove … jer žrtva je njihova moć, njihova energija i snaga! Zašto neki ugnjetavani postaju ugnjetavači i neumorno nas izazivaju da postanemo kao oni? Nisu li stvoreni upravo zbog toga izazova?

Nisam li kao ista žrtva kroz napade drugih spoznala lice zavisti, mržnje, osvete, rušenja… nije li se iz proživljene boli od njihovih udaraca  u meni rodilo dijete s još čistijim obrazom ljubavi i produbio kanal spoznaje koji mi je poklonio drugu i material za treću knjigu?

Nije li me šablona žrtve gurnula u astrologiju, koja mi je pomogla da spoznam sebe,  druge u sebi i oko sebe,  da spoznam kako  sve ima svoj harmonični red – sve ima svoje zašto! 

I tako se jutros, još jednom neispavana od noćne buke jednog od ugnjetavača, pitam - Koja je svrha ovog izazova?

Umirujući  se ovim  plavičasim  morskim jutrom, koje danas napuštam, evo malo se jadam i čistim svoje ožaljeno srce od napadajućih energetskih niti koje nas, uvijek iznova, žele uvući u svoje negativno leglo… udubljujem se u lelujavu sliku čistoga mora i šaljem vam čisti mirni pozdrav. 

Gle jedan prekrasan bijeli leptirić preletje ispred moga pogleda… 

Zaplesati sam

s tobom htjela

preletjeti prostrana polja bijela

zagrljena Suncem

ispunjena srcem

htjela sam kao

mirisno polje bijelo

nasloniti glavu

na tvoje čelo

- i sada si ti

prostrano polje bijelo

u kome nježno leži moje tijelo

ispunjeno srcem

zagrljeno suncem

Čisto nebo, zlatne niti, razneseni oblaci…

i ja - kao tek novorođeno dijete

na obali životne  rijeke

perem zavoje svojih porođajnih rana

- kristalično čista kao tekuća voda

i njeno Nebo i njeno Sunce

i ovaj prekrasan dan u mojim očima

Nije li to onaj  jednom obećani dan

kada svemir nudi svoje bezgranično tijelo  i ulijeva ga u naš pogled;

nije li to onaj dan kada osvješteni, pročišćeni, prosvjetljeni, još jednom rođeni,

udahnemo najljepšu sliku ovozemaljskog života

kada utkani u srebrenu sliku njegovoga sna

zaogrnemo svoju prošlost, predamo je njoj pripadajućem vremenu i postanemo slobodni 

Slobodni - kao ovaj dan - s pticama i leptirima  u zraku, ribama u vodi…

i vjernim očima našega prijatelja, psa, mačke

bilo koga ili čega, koga volimo!

kada shvatimo koliko smo sretni što smo živi

što imamo njih i što imamo sebe

i ovaj svijetleći vatreni plamičak

koji povezujući naše tople oči

osvjetljava nas jedne pred drugima

Mirno je more jutros... baš kao na ovoj slici koju sam snimila prije pola sata... miran je ribar u svome čamcu, još snen i pospan  je galeb nedaleko od njega...svi  uspavani u svome nježno  plavičastom svijetu snivaju svoj jutarnji san.

Cijelu noć, do zore, u neposrednoj blizini neki su slavili ...ustvari nisu slavili, jer slavlje je lijepa uzvišena riječ i ne može sadržavati u sebi pijano deranje, urlikanje i nepoštivanje bilo čijeg sna. 

Kako očekivati od drugih ono što im nismo u stanju sami pružiti?

...

Čemu ubrzane rijeke sa zlatnim sjajem u očima?

Čemu Sunce s toplim mirisom?

Čemu, kad ne primjećuješ?

…razmekšani koraci jutros, slatkim gutljajima kave, klize niz moje grlo u stiješnjeni svijet nedokučivosti. S udaljenih zelenih obzorja dolijeću svjetlucave sunčeve zrake i pozdravljaju me lijepim obećanjem još jednog odlaska.  

...a ja stojim. Niti da se pomaknem. Unutra, unutra u meni… nešto se zakočilo, kao koščica slatkog zalogaja, koja bi svojim oslobađenjem možda izbacila još jedan biser svjetlosnog kristala.

I vi ste tu negdje u meni… omamljujući svijet Mirisne dunje, koji se svojim slatkasto-erotičnom nitima, uvlači u naša srca i uljepšava svaki trenutak bolne čežnje, za onim nečim najljepšim što imamo u sebi…pa, iskrena Mutti s bliskim mi pogledom kroz prozor vlastite Istine, pa ma kakva ona bila…pa tiha i pomalo skrivena Selma, koja se komadićima duše, tiho i neopazno,  kao lahorom ponesenim laticama bijelih cvjetova, lijepi za naša srca  ….pa taj znani mi užitak prekrasne ljubavi koju uživaju Tišina i Tajna… pa…

Hm…  tajna tišina… nisu li te dvije riječi zajedno nešto duboko , nešto što se samo osjeća, nešto što se teško može opisati riječima…najčešće ih je premalo!

I tako jutros nešto se počelo buditi i graditi nove bisere, koji će se kotrljati tu negdje ispred naših uspavanih srca i darovati svakome od nas priželjkivanu sliku.

Nismo li zato tu …da tiho i čim bezbolnije jedan drugome poklonimo željenu sliku pred vratima otvorenoga srca?

...

...

Putujem

kroz vrijeme 

putujem

sve je nevažno

a tako važno

 i TI

si u svemu

k’o neprekidna rijeka

putuješ traješ

a ja te volim

i ti me voliš

a ja te tražim

vrijeme traganja

nedovršenosti

i svi putujemo

i volimo se

sve

sve je zagonetka 

...

Jutarnja kava

oči noći

preko stola

voljene oči

Zamislite da na ekranu gledate polumaskiranog lopova kako se, s palicom u ruci, šeta svim vašim intimnim prostorima …spavaćom sobom, kuhinjom, uredom …ulazi… izlazi... pretražuje... svaki prostor u kojemu bi mogao biti novac… i to, dok vi bezbrižno slavite Uskrs sa svojom familijom u susjednom gradu ili državi.

I što da kažem...na kraju krajeva svatko ima svoj Uskrs!…s razlkom da njega moj ne boli, a  mene njegov jako. Boli me svaki njegov korak i dodir…i moj dodir na svaku bravu, na kojoj su čučale njegove odvratne plastične rukavice …kao da mi je gazio po duši! Bolje da zaboravim!

Zatvorite sve prozore, (i one na balkonu) kada odlazite i ne ostavljajte novac u kući …jer svatko ima svoj  p r a z n  i k!

...

Podzemna snaga

 tlo urušava

ravnotežu

mu iskušava

Breza iznad

nemoćno se svija

zamišljen hrast

snagom ju obavija   

Vjetar u našoj kosi obilježio je još jedno proljeće, proljeće kao novi dan, novo rađanje...i možda, još neki novi san.

Uskrsnuće ostavlja tople svjetlosne tragove vjere, u još mnoga i mnoga uskrsnuća koja će osvanuti u našim srcima i uzdizati nas iznad nas  samih …uskrsnuća koja su neminovna nakon prolazaka tamnim tunelima naše svjesnosti,  kada bolnim umiranjem gubimo zanesenu sreću, kada odlazi netko koga volimo …uskrsnuća kada ovoživotnim bolima umire dio po dio nas!…ali i uvijek neiziostavno gradi se novi i Novi! …veći i Veći!... svjetliji i Svjetliji! …sve bliži i Bliži našem Suncu! …našem Bogu!…Kada smo sve bliži i Bliži Sebi!

...

s blještavim Suncem u srcu

koje osvjetljavajući nas

osvjetljava sve oko nas!

Nedjelja  

Sveti dan

Uskrsni blagdan

Mimo grobova hodim

nježni proljetni dah

miluje me lahorom svojim

Divan dan

Suncem okupan

Pčelice zuje

U travi cvrčak

tko zna čiju prošlost

ili budućnost snuje

Leptirova krila

na hladnoj mramornoj ploči

malo se odmorila

Danom omamljena

ne vidim groba niti njegovog imena

Na prostranom horizontu pogleda igrala su se djeca i nisu zamjećivala njegovu zamišljenost upućenu  daleko iza. Njeno blijedo lice bilo je sjetno s nježnim obrisima lagane izgubljenosti, a usne stisnute u vijugavu crtu koja je otkrivala ponešto zlokobnosti, skrivene iza tog sanjarsko idealističnog pogleda.Duboko u sebi osjećala je neku vrstu odvojenosti od svega.

Što sve nije bilo i što sve nije lažno u mome životu? – kao boleća nit prošla je misao uzduž njenog čitavog tijela.

Tri velika kamena stajala su nedaleko s njene desne  strane. Pogledavši ih u tom prekrasno nabujalom zelenilu života,  kao da je vidjela svoje srce – hladno, kameno, razbijeno na tri djela.

Izula je cipele i  bosa krenula prema njima. Sjela je na najniži, a na druga dva se naslonila leđima. Vlažna hladnoća  sa svih strana ulazila je u njeno tijelo, šireći se nutrinom kao hladna zmija. Prepustila se igri trenutka, uživajući u tom nejasnom poimanju sebe: od topline dječijih očiju  do kamene hladnoće svoga srca. Podigla je ruke, šireći ih na kamene iza leđa,  tvoreći tako sa tijelom križ. "Tako, tako neka ostane!... rođena sam na križu i na križu neka umrem!"  Još jednom je pogledom potražila svoju djecu.  Kao da ih je voljela u nekom drugom svijetu, svjetlu i vremenu, ali sada u ovom životu  ništa joj nije moglo odvući pozornost, od unutarnjeg križa koji je crpio svu njenu životnu hranu.

Stresla se  nad prokletstvom koje je prorekla samoj sebi – htjela ga je povući nazad, ali ono je sa zmijom koja joj je jela srce,  još dublje zgmizalo u njegovu dubinu. Potražila je svoje srce i kao nikada prije spustila se u njega...hladna tama  iz njegove dubine, širila se njenim trupom u noge i ruke ... a onda je u samom centru svoga bitstva ugledala  malu svijetleću točku, od koje joj je odjednom, kao nikada prije postalo lijepo, ugodno i toplo. Suze olakšanja potekle su niz lice... shvatila je da je to toplo ognjište – Izvor , da je to njen izgubljeni dom ljubavi i zajedništva.  Htjela je cijela ući  u tu malu svjetlosnu točku ali hladnoća i tama kojom je splazila u svoje čuvstvo, čvrsto su je držali u svome prostoru.

Lice joj se grčilo, pokušala je dozivati djecu, da im kaže da nikada ne zaborave srž svoga srca, u kojemu titra iskonska božanska ljubav, da nikada ... tada je vidjela svoju razorenu vjeru, razbijenu sliku obitelji u kojoj se rodila i one koju je stvorila,... vidjela je svoju osvetu, mržnju i uzvraćanje boli.

Slika se zatvorila. Jednom je bila tu u njenom srcu! Sada je na tom mjestu ostala samo tama, sa sitnom osvjetljenom točkom – njena moć i njena nemoć, njena ljubav i njena mržnja, njeno dijete i njena pustoš;  Njeno stvaranje i razaranje;  Velika majka i njeno izgubljeno dijete...

Ruke iz položaja križa polako su se spuštale tijelu. Prije potpunog odlaska, još jednom je prošla kroz vrijeme Istine i vidjela sve svoje živote ispred. Za razliku od sada, u životima prije  uopće nije htjela akceptirati Svjetlo Izvora. Željela je samo osvetu i zlo onima, koji su u životima  prije, izvrijeđali njen ego. Shvaća, da je svo zlo koje je smišljala njima, posadila direktno  u svoje srce!... i da je isto kao i oni u svome stradanju, živjela energijom negativiteta i zablude.

Umorna, akceptira  Izvor, ali i sve boli koje će morati proživjeti da bi se istrgla iz tamne hladnoće zmijske moći kojoj se predala. Nijedna veza neće moći puknuti bez boli – bez proživljavanja i prepoznavanja onoga što je bio njena svrha!

Sada je bila već daleko i nije čula bolne krike svoje djece, koja su je dozivala. Bila je duboko skrivena u zatamnjenim putevima svoje duše, na povratku kući…

Osjećam kako polako i oprezno ulazim u ovaj transcedentni svijet u kojemu nisu važna ovozemaljska imena…imena koja tek škrto naslućuju skritu dubinu ispod sebe samih; imena kao novo odijelo, nova frizura, novi auto, kuća, stan…naša imena!... koja nas često lukavo odvoje od nas samih, od našeg dubinskoga srca, koje ima čisto drugo lice!

Kažu da u transcendentnom svijetu svemira imamo svoja vječna imena. 

Sadašnja su tek privremene šifre sobom donešenih rana, koje bi tokom života trebali nadrasti i u sledeći ući s novima,… ili pak kao oslobođene ptice s vraćenim krilima, zauvijek se uzdignuti do Izvora svoje pripadnosti.  

Nisu li ovi naši isprepleteni tajni dodiri,   čežnja za ostvarenjem iskrenijeg ovoživotnog puta …nas koji pomalo uplašeni svijetom i njegovim nemilosrdnim udarcima, pokušavamo prodrijeti do svoje ovoživotne rane i spoznajom je nadrasti!… ponovo se roditi i novim pogledom izdignuti se iznad sebe samih!?

Tajnim vjetrom

strgana haljina

na mojim bedrima

pred tvojim očima

kao lebdeća traka

savitljivo tugaljiva

neustavljiva

obavija

razgolićenu odanost

Sunčani dan Velebita, Paga i mora polako se zakopava u gnijezdo energetskih niti, koje se utkivaju u nostalgiju lijepih uspomena. Ispunjene kristaličnim titranjem mora… njegovog sunca, mjeseca, zvijezda… šapuću jutros tu negdje oko mene, predajući se neophodnoj  realnosti koja ih sve jače umata u svoje klupko.

Stol pun papira koji zahtjevaju druge misli, kreacije i ostvarenja. Stol pun drugih radosti!  

Pun  susreta s drugim svjetovima koji nikada ne uspjevaju potonuti u ovu opijajuću, skoro boleću tankoćutnost, jer bi ona mogla razmekšati okvire davno naslikanih slika.  

Jednih te istih slika za cijeli život!? Istih ponavljajućih!...za juče,  za danas, za sutra.

Druge bore, druge ulice, druge stranputice!Nije li raskrižje neminovno... kao i naša učtivost, kada  nas vozač iz druge ulice žmigavcem upozori na smjer svoga kretanja?

Promiču svjetovi;

luke i brodovi

puni i prazni stolovi

ispunjene i

neispunjene ljubavi

Svakome

njegovi tragovi

odjeka valovi

povezano se

slijevaju u prostor

nekog drugog

vremena

Poljupci.

More.

Valovi

zvjezdanim vjetrom

plove.

Srdačno zaokružen

noćas pun

zavodljivi Mjesec

raskopčao

košulje svoje

Šapuće...

uzdigni se

udahni me

osvijetlit ću

sve ljepote tvoje

Bože

sve se smješka

i zvjezdano bljeska

Sve dalje i dalje

plovim

nježno nestajem

svakim valom novim

Vatra u srcu

                    srce u vatri

treperi dan

                   srećom zaigran

ljubav vatrena

                   simfonija plamena

ritam nov

                   u pogledima