Nereida

…lutanja, lutanja, beskrajna lutanja…harmonična, lagana, srećna …napeta, isprekidana , boleća, nesrećna …usmjerena, neusmjerena…složna,  nesložna… i tko zna koliko miliona kombinacija mojih tvojih , naših…Sve nekako nevidljivo, ispisuje se u najmanje mogućoj čestici naše supstance…jer danas sam ja ti, a već sutra si ti možda ja…danas smo mi oni – a već sutra oni su možda mi!...isprepleteni međusobnim dodirima vječne maye  kitimo se svaki svojim vanjštinama jer smo ljudi, jer se od nas traži osobnost – samosvojstvenost!  Traži se od nas i samopripadnost i svepripadnost…jer svi smo mi samo kapi pripadajućih nam rijeka od kojih svaka ima svoje ušće…širenje, rast i oblikujuća korita vlastitog protoka…do opet nekog novog ušća …ili delte?…ali na kraju smo svi jedno veliko more, jedna velika cjelina međusobno povezanih kapi.
A koliko puta vrijeđamo jedan drugoga i bježimo…jer iz međusobnih udarnih rana izrasta tvrdokorni oprez koji, da bi zaštito svoje utočište, postaje sve tvrdokorniji i tvrdokorniji!…i hladniji, hladniji! Zamrznut! A zamrznute kapi ne mogu putovati i nikada neće stići do velikog mora. Zamrznute na dnu naših srca plaču s ispruženim rukama prema nekome ili nečemu, koga žele voljeti, ili biti voljene…
Nikada si više neću dozvoliti onu bol!– ponosan na svoju spoznaju i rast izjavljuje ego opreza - Ne, ne, ne, jednom sam se zakleo i stojim iza toga što kažem!
A zarobljena kapljica gladna ljubavi tiho plače u dubini našega srca i polako s vremenom zaboravlja svoj slijed i svrhu putovanja…a njena bol, podmukla iskrena bol, širi se našim srcem, našim tijelom …tražimo krivicu u svemu i svačemu oko sebe, kritiziramo…danas si me povrijedio ti…sutra on! – lakše je s okrivljavanjem drugih!
O Bože, a stvar uopće nije u krivcima i krivicama …stvar je u tužnima nama …jer smo usamljeni, jer se bojimo dijeliti, surađivati, patiti…bojimo se putovati u vječnu samoizgradnju svoga putovanja. ..bojimo se umirati i ponovno rađati!

Neka ovaj moj jutrošnji, iz srca izletio post, kao osobna spoznaja unutarnje hladnoće, strahova  i depresivnosti, sada ovaj čas (u ime svih naših umrlih i svih budućih umiranja) toplo pomiluje boleće impulse duboko skrivenih boli i u njih unese toplu ljubav do sebe i svojih  stvoritelja...jer oni su možda sutra mi!…neka  se suzom pomirenja oslobodi još po koja  svijetleća kap, koja će kao  radosnica s ljubavlju krenuti naprijed prema veličanstvenom samoostvarenju zajedničke nam pripadnosti…ili još jednog novog rođenja na putu do zajedničkog nam mora!
S ljubavlju do sviju nas ovdje…i onih koji su već otišli…dodajem svoju na plamen svih zapaljenih svijeća!

Zlatno Sunce u zelenoj odori
umotava plave slutnje u
ljubičaste snove srca...

iz kojih poput svijetlećih zvjezdica
narandžasto crvena vatra pljušti!

dok poljupci  na platnu naslikani
iz vremena ispred ukradeni
ne vide mjesto svoga odijela
svoga tijela

...jer samo duga su
za ljubavi otvorena srca smjela!

/Život je lijep - zar ne Medeja?/

Djevojčica, na raskošnom ogranaku crvenih jabuka, njiše se gore na proplanku obasjanom suncem.

Dječak, nestašan u kratkim hlačicama i malim gumenim čizmama, ulijeće u njenu harmoniju,  ne bi li se dokopao jabuke i time naglasio svoju nadmoć i osjećaj slobode. Djevojčica mahnu od gore, s jednog ogranka i zbunjena njegovom namjerom, na momenat zaustavi svoju kotrljajuću želju pred njegovim nogama. Da li je za nju dobro da se počme igrati s tim dječakom, kojeg prvenstveno interesira nadmoć prevazilaženjem drugoga?  I tko zna što neće sve učiniti da je ostvari! Vidjela je jasno njegovu neiskrenost, kojom ju je sladunjavim pogledom pokušavao namamiti da se spusti dole s jabukom u ruci.
Hoću, neću, hoću neću – hoću! …i za tren je bila tek nakoliko metara udaljena od njega. On se malo isprsio, navio glavu na jednu stranu da bi izoštrio svoju pronicljivost i naglasio sigurnost u sebe i svoju pojavnost. Srce joj je lupalo kao malom lanetu, ni sama ne znajući zbog čega. Čvrsto je stiskala jabuku u svojim rukama tik negdje u visini srca. Dvije svijetle pletenice, više raščupane nego uredne, padale su na ramena umotana haljinicom po kojoj su se raznim bojama igrali razigrani cvjetovi.
Malo otvorenih usta buljila je u njega, dajući mu do znanja da se ne približava. Ovlaš je obliznula male usnice, koje su je svojom suhoćom skoro zapekle. Onda je kleknula dole i ispustila  jabuku, tik ispred svojih nogu. Kotrljala ju je lijevo-desno i dražila sada njegovu zbunjenost. Nije mogao vjerovati da kao neki mlakonja, tikvan od dječaka, stoji tu ispred nje i nije se u stanju pokrenuti…i te glupe čizme je baš danas morao obuti, tako mu je vruće nogama…i, i, i…da to nije ona, da bi to bila neka druga djevojčica, kotrljala bi se dole niz brijeg, bez te svoje jabuke! Vidjela bi ona tko je on!

Ona se i dalje igrala i samo na momente nehotično pogledavala, da li on još stoji tamo. A on je razmišljao o tome, kako je sretan da ga nitko ne vidi od njegovih prijatelja. Tko zna, da li bi mu poslije ove slike još odavali autoritet, kao najjačem i najneustrašivijem dječaku ulice. Sada je već bio nervozan. Taman kada je pomislio kako će se sada, ovaj čas, iznenada zaletjeti, gurnuti je dole, zgrabiti jabuku i nestati , isplazio je jezik i rekao: »Šta buljiš u mene?  Baš si glupa!«, a onda se okrenuo i sletio niz strminu. Djevojčica je malo zadrhtala , slegla ramenima, a onda kao i uvijek, kada je bila povrijeđena, popela se u krošnju jabuke koju je obožavala.

Nije mogla prestati razmišljati o tome dječaku, iako je osjećala njegovu neugodnost. Nešto je bilo u njegovim očima, neka neispunjenost, nedovršenost…pa te pjegice po licu iznad kojih su se poigravali vjetrom nanešeni plavkasti pramenovi njegove i odviše duge kose. Osjećala je da  je on ustvari tužan i zapušten dječak. Razmišljala je o njemu čak i prije nego je zaspala. Ujutro se digla i odmah otrčala na brežuljak s jabukama. Ni sama ne znajući zašto, poželjala mu je darovati najljepšu jabuku.

On je došao taj dan… i onaj slijedeći… i još mnogo dana poslije.

»Draga,  sve je gotovo, spremno!« -  sretan i nasmješen ušao je u toplinu  njihovoga  doma, objemajući njenu nesebičnost, kojom se  bacila u njegovo čvrsto i toplo naručje. Ljubeći je dodao: » Naša djeca već čekaju u autu! »

Kada su krenuli, nisu ni primjetili nasmiješeno Sunce, kako je mahnulo s jednog seoskog proplanka.

Bez ljubavi
svijet će se zaokrenuti
na zemlji cvijeća će nestati
jer svi će ga
rijekama suza zalijevati

Toplina ruke i iskrenost srca
će izostati
i nitko s nikim
neće se prepoznati

Svi će tada morati
pred svojom Istinom stati
i u njeno lice pogledati

Samo oni
koji put već poznaju
u luku vječne ljubavi
će pristati

Otkinuta kao list s jesenjeg stabla, s rumenkastim bojama zrelog sunca u svojoj kosi, i svoja i vaša, uspinjem se životnim vjetrom na još jedan od brežuljaka, beskonačno zelenih valova života.  Crvenkaste niti novostečene ovoživotne  strukture na mojim obrazima, unose tragove životne prohujalosti.  Sada me vjetar slatkasto i spiralno uvija u ponuđenu sliku  zeleno-plavog  dodira …i ja poželih da sam Ruža Života (iz predhodnog posta)…Ruža koja u ovoj plodonosnoj maglovitoj jeseni, među polumrtvim otpalim lišćem, blista svim svojim sjajem! 
Nije li ona simbol naše vjere, naša želje da joj pripadamo, da je njegujemo i čuvamo…nije li ona Ona »Ruža  Malog princa« , za koju se isplati i umrijeti i otići sa ovog svijeta, jer ona je naša pripadnost, jer ona je naše čisto srce! Ona je naše Jastvo! Ona je naš smisao i polazna točka ljubavi …

Riječi Malog princa: »Ljudi sa tvoje planete gaje pet tisuća ruža samo u jednom vrtu…i nisu u stanju naći ono što traže…«  podsjetiše me na moje Opojne ruže...

:::

Ruže u vrtlogu
plešu i mame
mirišu u zanosu
i opojnim čarima
miluju nam kosu

Lijepe su
na svjetlu i u tami

Svaka  izazov je!?

iz njihovog crvenila
strast i svježina mami

Ruže
prekrasne crvene ruže
mame
isprepliću se
trajanjem

Predati se
njihovom svijetu
bilo bi izgubiti Sebe

(Iz Nad obzorjem srca)

…i dodao bi Mali princ :  “Ali oči su slijepe, treba tražiti srcem.”

Čudna li vremena

niti za pjesmu ritma nema

samo podmukla
tjeskoba drijema
kao ranjena hijena
izvučena iz nekih
davnih vremena

gladna ranjena hijena
i njena podmukla sjena
svojim gladnim urlicima
veselost života objema 

/iz Nad obzorjem srca/

Poput raznobojnih perli
nošenih snagom vjetra 
neuniformiran
razmećeš se noćas
nemirnim dodirima
razbijajućih valova o obalu
nemirnim dodirima slatkog pritiska
o cakleću površinu zjenice oka…

iz kojih bih  iskočila…vrisnula!

i s istim vjetrom
na ovratniku tvojih snova usnila

…i previše lijepih komentara koje ste, kao kistom po platnu razlili pričajući svaki o svojoj pjesmi, stvoriše u mojim očima veliku prekrasnu sliku dodirujućih harmonija našega unutarnjega svijeta. Više puta sam zadrhtala vašom snagom iskreno izgovorenih riječi i možda, kao nikada prije, osjetila koliko smo bliski i koliko su lijepi ovi naši dodiri…dodiri koji nam šaputaju, da sa svim svojim bolima,  patnjama, radostima i na kraju, Njom - tom tanjušnom zlatnom žicom života, nismo usamljeni; da međusobnim nadopunjavanjem uzdižemo jedan drugoga  na viša krila životne mudrosti. 

TIN

Sinoć sam završila s čitanjem knjige »TIN –trideset godina putovanja« od Jasen Boko …i sada zatvorenih  očiju  potražih kristalizirajuću informaciju iz njegovih otisaka ostavljenih u mome srcu:

…deveto dijete... deveto koljeno hazardnog gubitnika dotiče tekuću prošlost , šulja se i kreće tik uz stepenice uspinjanja. Sveznajući gospodar tanjušno isklesanog svijeta sjedi raskopčan… svedavajući… ulijevajući u srce darove znanja i mudrosti.
Život se pokreće! …i onda poput maloga djeteteta sjeda na stolicu samootkrivanja …stolicu koja nikada ne izda, ne iznevjeri…dok odnekuda melankoličnim zvucima najljepše ode miriše ljepota toploga ognjišta, nasmijane majke, zdravoga djeteta…beskonačne ljubavi zajedništva kao uzajamne povezanosti između dimenzija jednoga i drugoga svijeta…?

Da li ću uspjeti toliko propeti se na prste i održati novostečenu razinu prihvatljivosti i samoprihvatljivosti, da li ću uspjeti objediniti sve bolne prošlosti oblikovajućega obraza udruženih persona jedne osobnosti?- Tinovog »Pobratimstva lica u svemiru«

Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe zive tvojim zivotom,
I ono sve sto ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
trazenja, i svim jednako se dive…....

.....

Tin?... ta teško ukrotiva skoro beztjelesna supstanca potrage, potrage za izgubljenim slijedom roditelja, obitelji, društva…svoga vremena - ta hiper osjetljiva, za ovaj zemaljski život, slabo učvršćena energetska vibracija, kroz koju je protjecao svemir i bolom oblikovao bisere svoje postojanosti. Krvavim bolovima iz same utrobe  Tin je, kao školjka, više puta umirao predajući nam biser naše drugo-dimenzionalne postojanosti. Ali samo neki su slutili i slute njegovu upletenost u protočnost misterije života, samo neki su tek naslućivali i naslućuju mogućnost skritog bisera života koji se nagovještavo iz njegovoga jasno plavoga pogleda.
Bio je i ostao besmrtan…beztjelesan! Bio je zemaljski  turoban!...siromašan i bijedan!  Bio je uzvišen i poletan! Bio je sve ono što je čovjek u stanju biti …ali ne čovjek kojega gledamo ovim zemaljskim očima, lukav i prepreden u stalnoj borbi za egzistencijanim opstankom…bio je i ostao naš pobratim!