Nereida

je sve prazniji …ne živim više s njim onako kako bi trebalo, da bi bila potpunost.

Već duže vremena imam osjećaj da je ovaj dio mene  dao svoje.

Osnovni cilj je bio uključiti se…dijeliti se. Taj dio sam nadrasla i sada tražim preuređenje… nešto kao novo oblikovanje spoznatog…možda i zato što sam preokupirana selidbom u novi dom, pripremom nove knjige…možda…možda…?

Do tada, dragi moji blogeri sve vas toplo ljubim i pozdravljam!...i HVALA VAM  na svakom trenutku kojeg smo zajedno proveli i njime zauvijek obilježili jedan drugoga.

Vaša Nereida

Dolazi Nova Godina. Radujemo se, pripremamo, pokušavamo joj čim više vjerovati i zaogrnuti se njenim dolaskom. Još jedna čovjekova težnja za preskočiti sadašnji  trenutak s vjerom u onaj dolazeći. Uvijek je sreća tamo negdje sa strane, ispred ili iza…  da ne bi vidjeli trenutnu bol i neispunjenje, preskačemo se i prebacujemo u čekanje tamo nekog drugog vremena…
Mnogo, mnogo godina sam živjela s uvjerenjem da bi sreća i ispunjenje  trebali biti sami po sebi! …i za to vrijeme nisam znala biti niti sretna, niti ispunjena. Godinama sam tragala, ponirala, tražila…i iz tog bolnog dubinskog putovanja dovukla torbu ispunjenu draguljima radosti…i od tada se ne odvajam od nje. Koji put kada sam preumorna i nemam snage za nositi je, dođe mi da je bacim s leđa!? – jer ona ima svoju težinu!
A onda se umirim, razmislim  i još čvršće je stisnem uz sebe - Ne, ne dam je, jer ona je kao moje porođajnim bolom rođeno dijete, koje će izraslim krilima jednom nadrasti sada neophodnu težinu!
Mi majke, sjetimo se, s kakvom lakoćom smo se noću dizale nahraniti  ili utješiti svoje novorođene bebe, s kakvom lakoćom smo ih nosile na svojim rukama …bio je dovoljan samo jedan njihov pogled… i radost ljubavi je toliko olakšavala svijet, da smo se u njemu zavrtjele u samo nebo…I nije bilo teško!
S tim istim pogledom djeteta, koje traži našu moć i vjeru bi ponudila svoju čestitku i potporu sreći u Novoj Godini!
Uz  zvukove spiralno uzdizajuće muzike u NAMA, zaplešimo sa svojim bebama …i prenesimo drhtaj sreće na one koji to još nisu naučili!

Nereida

Iskrena Božićna radost
je kao zlatna kruna neba
ispletena svijetlećim zvjezdama
koje, iskreći iz naših očiju,
osvjetljavaju put jedna drugoj

:::

Mnogo,mnogo zvjezdanog sjaja
u očima želi vam Nereida!

Mirno nedeljno jutro. Kavica. Pišem o ljudskoj misli, njenoj svemoći i svevažnosti …Prekid. Poruka na mobitelu:  Ne mogu vjerovati da sam to morala saznati! Da li znaš što si mi napravila? Uvijek sam mislila da si iskrena i da se s tobom mogu o svemu razgovarati. Da samo znaš kako si me razočarala…
Prvo pomislim kako je nečija zalutala poruka – greška, a onda iznad teksta vidim ime prijateljice. Sledim se! Protresu mi noge i ruke, želudac mi se skvrči! Pa to je nemoguće, to je neka greška! S nelagodnom tjeskobom nastavim čitati, osjećajući kako mi krv navire u lice i kako je moja mirna nedelja ugrožena:…Nemoj mi više pisati i nemoj me zvati…Što si ti uopće umišljaš…s takvom prikrivenošću ne bih mogla živjeiti…Stvarno si me razočarala. Mogla si mi bez problema reći da si nesrećom pogazila Djeda Mraza!!!

Što reći osim, da negativnim pokretačima ovakvih neugodnosti niti Djed Mraz više ne može donijeti radost ...jer su cijeli samo sumnja i konflikt …Oni slični njima površno i bez razmišljanja se vesele kako će svoj isti grč, od tih istih riječi baciti u krilo najboljem prijatelju! Ha, ha,…neka se i on malo peče! ???????????
A ja sam prije par dana do tri sata noći ručno uljepšavala čestitke koje će iskrenim srcem biti ugodno iznenađenje onima kojima će one ući u dom!?
Negativnim pokretačima vraćam »njihovu radost Božića – hvala, ne trebam ju«…ja imam svoju!  
 

Vezano za moj zadnji post, naša Ithiriel je jako lijepo napisala….»Isus je ideja koja bi trebala spajati svijet u ljubavi i duhovnom napretku, ali smo ga mi previše personificirali tijekom stoljeća i time degradirali na nedokazivost i nelogičnost.. Nismo znali drugačije...«

Dodajem iz »Moj Nepal...Kathmandu«

»…Pogledah u oči svoje ljubavi i osjetih koliko sam sretna, sretna ovdje dole u samom podnožju Božjeg hrama gdje nas,  kao svoje dijete ljubavi  miluju njegove oči…njegove naslikane velike oči...Njegov hram!?…njegova veličina, kao simbol čovjekove težnje, kada još malen i nedovršen pali svijeće!?,… pali!…neumorno pali uvijek nove svijeće, ne bi li tamo negdje duboko u svome srcu zapalio tračak nade u vjeru koja će mu uljepšati život …                                                              jer Vjera je ta koja živi, Vjera je ta koja korača…Vjera je ta koja nas uzdiše u samo potkrovlje željenoga Boga – svakome Njegovoga!
 

Isus?  Probajmo iskreno zaviriti u svoje srce (oni koji smo religiozno odgajani i koji ovih dana slavimo Božić)… i ostanimo na trenutak u njemu, pričekati odgovor …
Tko ili što je Isus u našem srcu…ako već slavimo Njegov rođendan? Trčimo, kupujemo, pripremamo gozbu, veselje, radost, smjeh…kitimo domove, ulice, gradove…
Koliko sam proživjela takvih Božića, obilježenih vanjskim sjajem? Od trke za kupovinom, pripremanjem hrane …najčešće u tim umornim i stresnim danima nisam niti razmišljala o tome što oni  uistinu predstavljaju. Uvijek je bilo važno zadovoljiti vanjska očekivanja.
A Isus?  Tako i tako sam ga u nekoj vlastitoj viziji Boga uvijek preskakala. Mnogo puta sam se zapitala Zašto?
Danas nakon otvaranja tamnih vrata svoga srca znam nešto drugo – Isus nije čovjek, on je otkrivenje čovjeka! …on je simbol naše vjere koja će prošavši kroz svijet tame, rana i odbačenosti, svojim  toplim plamenom obasjati  naše srce i  dovesti ga, putem vlastite Istine, u otkrivanje svih onih bolećih, isplakanih i neisplakanih čežnji, kojima nikada nismo mogli dokučiti izvor…dovesti ga SEBI …u najsitniju česticu postojanosti, univerzalnu česticu ljubavi, samopripadnosti i svepripadnosti …dovesti nas u dimenziju sveopće LJUBAVI!
Zato ako još nismo zreli za doživjeti Isusa (kao Božji dar prepoznavanja) doživimo ga kao sveopću ljubav za kojom čezne svaki čovjek ovog planeta,  s prikrivenim plačom malog djeteta jednom otkinutog  iz toplog krila majke…
 

Bijele pahuljice kao bagremovi cvjetovi nježno su padale s neba kao darovi tamnom danu ljudske slabosti…njegove konačnosti! Isto toliko nježno, skoro beztjelesno, tapkala sam kao jedna od njih i topila se svakim novim korakom …klizila sam iza ropotajućeg traktora koji je polako vukao njegovo bezživotno tijelo, uvijeno kovčegom ljudskog kraja…a skrivamo ga?...se?... najljepšim cvjećem, najljepšim kojeg imamo …iz srca… iz vrta!? …ili novčanika!? Kako 'ko?

Groblje…poslednji koraci…skida se naš goli dodir cvijeća  ... odlazi tek naša misao…i samo jedan buket?…buket bijelih irisa? Da li slučajno?...»Poslednji pozdrav dragom tati od njegove Seke…«? je drhtalo, dole  pod prvim udarcima mokre zemlje…
Da li je to uopće bilo toliko važno koliko prekrasna Božja ljubav koja je poput malih bijelih anđela, skrivenih u lebdećim pahuljicama kao laticama slobodnih bagremovih cvjetova, skrivala kraljevstvo svoje vječne ljubavi …dimenzije našeg slijedećeg susreta…
Volim te, tata…zauvijek…Tvoja Seka

(…in memoriam godišnjice smrti ) 

Veličati se…lažno se smijati, govoriti govoriti, ne prestajati …a ispod obrva misterije spava život zavezanih očiju …tih topao miran razoružan, svedavajući  i čeka…čeka dah proljeća kojim ćemo otvoriti njegova vrata i sjesti unutra u sebe, kraj toplog ognjišta vlastitoga srca. ..čeka trenutak kada ćemo prestati decentrirani bježati okolo u sve i svašta…
A zašto bježimo u sve i svašta kada toliko želimo biti svoji i sretni , zašto se bojimo sebe? Što se to skriva u nama od čega neumorno bježimo, što je to s čime se ne želimo suočiti? …što je to što nas sprečava da sjednomo uz oganj vlastite vatre i postanemo sama njena toplina koja grije sve oko sebe?
Naš ljudski obraz.?... tajna zbog koje smo se rodili u ljudskom obliku,  taman zid kroz koji moramo proći… strah! …i paralelna želja za nadrasti ga …izrastanjem.
Ali kako ući i proći kroz zid koji je ispunjen svim našim sumnjama, nepovjerenjima,  ovisnostima, zavistima i mržnjom kao krajnjim rezultatom svega?
Ma kome je do toga? To su gluposti! Preopasno je to , jer možda se nikada ne vratiš! I što ćeš tamo naći? Opet bijeg i gubitak vremena! …bačenog  vremena, ispod toplog ovozemaljskog Sunca koje te grije i nudi ti bezbroj zadovoljstava. Sve su to gluposti kojih se treba kloniti!...treba poštivati svoj život ovdje i sada i živjeti! Živjeti!? I to je istina!
A što kada nam udarcima, život stane!... postane pretežak, taman, mračan…i ne vidimo to isto Sunce koje nas je do juče tako lijepo obasjavalo i milovalo svojim zrakama?...kada pričamo, pričamo, ogovaramo , kritiziramo od prijatelja do države, ili se opijamo…ili plačemo nad sobom i svojom sudbinom
Nije li sve kao začarani krug? Svjetlo, tama, svjetlo, tama …svaki traži svoje!…i dajući nam svaki svoje,  obrazom Perzefone  naučit ćemo najveću našu mudrost i ljepotu , kada ćemo u najtamnijem dijelu sebe uz vlastiti oganj sretni zauvijek zatvoriti oči i uživati u vlastitim plamičcima koji će nas odnijeti dalje u harmoniju koju još nikada nismo poznavali.
 

Navikli smo se jedan na drugoga…na očekivanja prilikom ulaska u ove naše domove, na zamišljene obraze, geste, pokrete. Navikli smo se na naše navike!…jer naši dodiri su postajali svakim danom sve zagonetniji, ljepši i interesantniji. Oni su nas  naučili radosti otkrivanja, radosti primanja i davanja…počeli smo se družiti, vjerovati jedan drugom, tražiti jedan drugoga. Ispleli smo se međusobnim nitima kao nijemim putevima. . Osvijetlili smo te iste puteve otvorenim srcima…a onda je pala noć! Zapuhala je hladna bura! Sve naše veze su odjednom bile prekinute!  Zrakom su letjeli otkinuti  listovi i ukradene im slike života. Svaki od nas se stisnuo uz sebe i vjeru u svoju moć…jer poslije ovako snažne bure treba ponovo osposobiti puteve i veze…treba ponovo zaživjeti!
...a bura još puše… neki listovi nesposobni titrati i mijenjati se padaju na tlo, neki  željni novih obzorja odlaze…a mnogi ostaju. Oni neće nikamo otići, jer se čvrsto drže za svoju granu i vjeruju sebi. Oni će otići kada u svome srcu osjete zrelost za taj trenutak …i neće se žaliti, i neće plakati, jer odlaze srcem!
Ja sam skoro već otišla prije bure…ali?... čekam srce!
(…ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas…)

… proći će, znam da će proći  
sve će proći i osmjeh i plač
proći će i suzno oko
proletjeti kao jednom odživljeni san
znam, znam
i ti i ja otplovit ćemo beztjelesno

uvijeni poput magličastih krila
dotaknut ćemo nekog drugog obzorja dan
i smijat ćemo se i ljubiti i vjerovati
znam, znam…znam
jer samo čista misao je raj sebi obećan